Međunarodni dan epilepsije (International Epilepsy Day, IED), obilježava se od 2015. godine, svake godine drugog ponedjeljka u veljači.
Današnji dan (9.2.2026.) posvećen je podizanju svijesti o epilepsiji, smanjenju stigme te unapređenju kvaliteta života osoba koje žive s epilepsijom i njihovih članova obitelji.
Obilježavanje Međunarodnog dana epilepsije danas je dio šireg globalnog okvira djelovanja, kroz implementaciju 10-godišnjeg globalnog plana Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za epilepsiju i druge neurološke poremećaje.
Cilj plana (od 2022. do zaključno 2031. godine) je jačanje javnozdravstvenog pristupa epilepsiji na svjetskoj razini, te istovremeno unapređenje zdravstvene zaštite i zaštite ljudskih prava osoba s epilepsijom.
Do 2031. godine 80% zemalja treba razviti ili ažurirati zakonodavni okvir s ciljem promoviranja i zaštite ljudskih prava osoba s epilepsijom. Na taj način će se omogućiti bolji pristup liječenju i njezi, ali i veća socijalna uključenost osoba s epilepsijom u svim segmentima društva; obrazovanju, zapošljavanju i svakodnevnom životu.
Epilepsija je neurološko stanje koje karakterizira povećana sklonost ponavljanim epileptičkim napadajima. Napadaj je kratkotrajni događaj uzrokovan prolaznim poremećajem električne aktivnosti u mozgu. Ti poremećaji mogu utjecati na svijest, pokrete, osjete, ponašanje ili emocionalni doživljaj osobe.
Epilepsija nije jedna bolest, već širok spektar različitih stanja.
Razlikuju se prema vrsti napadaja, dijelovima mozga koji su uključeni, dobi u kojoj se javljaju te načinu na koji osoba reagira na terapiju.
Jednako je važno naglasiti da epilepsija nije zarazna, nije psihički poremećaj i ne može intelektualno ograničiti osobu.
Jedna od čestih zabluda u javnosti je upravo poistovjećivanje epileptičkog napadaja s epilepsijom.
Napadaj je događaj koji se može pojaviti u različitim okolnostima, primjerice zbog visoke temperature, metaboličkih poremećaja, akutnih bolesti ili traume. Epilepsija se dijagnosticira kada postoji povećan rizik ponavljanja neprovociranih napadaja.
Drugim riječima, osoba može doživjeti jedan napadaj u životu i nikada ne razviti epilepsiju ili osoba s epilepsijom može godinama biti bez napadaja uz odgovarajuće liječenje.
Razlikovanje ova dva pojma važno je za pravilno razumijevanje stanja.
U medicini se razlikuju provocirani i neprovocirani epileptički napadaji, razlika između ta dva napadaja ima važnu ulogu u postavljanju dijagnoze.
Provocirani napadaj javlja se kao posljedica nekog akutnog i prolaznog uzroka, poput visoke tjelesne temperature, metaboličkog poremećaja, akutne infekcije, intoksikacije ili neposredno nakon ozljede mozga.
Kada se taj uzrok ukloni ili izliječi, rizik ponavljanja napadaja obično se smanjuje.
Neprovocirani napadaj, s druge strane, javlja se bez prepoznatljivog uzroka, što može uputiti na trajnu sklonost mozga stvaranju napadaja. Upravo se ponavljani neprovocirani napadaji koriste kao jedan od kriterija za dijagnozu epilepsije.
Epileptički napadaji mogu izgledati vrlo različito. Kod nekih osoba manifestiraju se kao kratkotrajni prekidi svijesti ili odsutnost, dok kod drugih mogu uključivati nevoljne pokrete tijela. Postoje i napadaji koji se očituju promjenama osjeta, emocija ili ponašanja.
Većina napadaja traje kratko, od nekoliko sekundi do nekoliko minuta, i završava spontano. Tijekom napadaja osoba nema svjesnu kontrolu nad onim što se događa, a nakon napadaja često je potrebna kratka faza oporavka.
Važno je naglasiti da napadaj, u većini slučajeva nije opasan.
Kod nekih osoba s epilepsijom mogu se primijetiti određeni čimbenici koji povećavaju vjerojatnost pojave napadaja. Često se nazivaju „okidačima“, iako ne djeluju jednako kod svih.
Kao “okidači” najčešće se spominju:
Važno je naglasiti da prisutnost ovih čimbenika ne znači da će se napadaj sigurno dogoditi, niti da svaka osoba s epilepsijom ima prepoznatljive okidače.
Epilepsija se može pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi. Češće se dijagnosticira u ranom djetinjstvu i u starijoj životnoj dobi (65+), no može se javiti i u adolescenciji ili odrasloj dobi.
Epilepsija je jedan od najčešćih neuroloških poremećaja u djece, pogađa oko 1 od 200 (0.5%) djece.
Procjenjuje se da više od 65 milijuna ljudi diljem svijeta živi s epilepsijom. To znači da je epilepsija znatno češća nego što ljudi često misle, ali i dalje nedovoljno vidljiva u javnosti.
Epilepsija nije rijetka bolest, procjenjuje se da će 1 od 26 ljudi razviti epilepsiju u nekom trenutku svog života.
Napadaj ne znači automatski epilepsiju. Oko 10% ljudi doživi barem jedan epileptični napadaj u životu, no to ne znači automatsku dijagnozu epilepsije jer mnogi napadaji mogu biti jednokratni ili inducirani drugim čimbenicima.
Također se procjenjuje da se 25% slučajeva može spriječiti pravodobnim metodama prevencije.
Većina osoba s epilepsijom vodi ispunjen, aktivan i samostalan život.
Kod nekih ljudi epilepsija zahtijeva određene prilagodbe, osobito ako su napadaji česti ili nepredvidivi. No važno je naglasiti da epilepsija sama po sebi ne određuje nečije sposobnosti, ambicije ili potencijal.
Ključni elementi kvalitete života uključuju:
Iako epilepsiju nije uvijek moguće spriječiti, u određenim se situacijama može utjecati na smanjenje rizika njezina nastanka, primjerice kada je povezana s određenim zdravstvenim stanjima ili životnim okolnostima.
S obzirom na to da epilepsija kod nekih osoba može biti povezana s oštećenjem mozga, važno je posvetiti pažnju prevenciji ozljeda glave. Jednako je važno i pravodobno prepoznavanje i liječenje infekcija koje u rijetkim slučajevima mogu zahvatiti središnji živčani sustav.
Kod male djece posebnu pozornost zahtijevaju febrilne konvulzije. Njihova se prevencija temelji na pravodobnom, primjerenom i kontroliranom snižavanju povišene tjelesne temperature, uz edukaciju roditelja i skrbnika o pravilnom postupanju tijekom febrilnih stanja.
Važan dio prevencije odnosi se i na edukaciju osoba koje dolaze u kontakt s osobama s epilepsijom, osobito djecom. Uz roditelje, znanja o pravilnom reagiranju tijekom epileptičkog napadaja potrebna su i njegovateljima, odgojiteljima, učiteljima i ostalom obrazovnom osoblju.
Informirana reakcija okoline doprinosi sigurnosti osobe koja ima napadaj te smanjuje paniku i nesigurnost.
Prevencija epilepsije povezane s moždanim udarom usmjerena je prvenstveno na liječenje osnovnih bolesti i kontrolu čimbenika rizika. To uključuje brigu o kardiovaskularnom zdravlju, regulaciju šećernih bolesti, prestanak pušenja, umjerenu konzumaciju alkohola te općenito usvajanje zdravijih životnih navika.
Iako epilepsija trenutačno nema univerzalni lijek, suvremena medicina nudi brojne mogućnosti za kontrolu napadaja. Kod velikog broja ljudi napadaji se uspješno kontroliraju lijekovima (antiepileptici).
U određenim situacijama mogu se razmatrati i drugi pristupi, poput posebnih prehrambenih režima, medicinskih uređaja ili kirurških zahvata. Važno je naglasiti da je terapija uvijek individualna i prilagođena svakoj osobi.
U slučaju epileptičkog napadaja najvažnije je ostati smiren i osigurati sigurnost osobe. Većina napadaja prestaje sama od sebe unutar nekoliko minuta.
Preporučuje se:
Važno je znati što ne treba raditi:
Hitnu medicinsku pomoć potrebno je potražiti ako:
Pravilna i smirena reakcija okoline može značajno doprinijeti sigurnosti osobe i smanjenju straha kod svih uključenih.
Epilepsija nije tema o kojoj treba šutjeti, niti stanje koje treba obavijati strahom.
Ona zahtijeva znanje, razumijevanje i otvoren razgovor. Kada se informacije prenose smireno, točno i empatično, stvaramo društvo u kojem se ljudi osjećaju sigurnije, prihvaćenije i ravnopravnije.
Crijevni mikrobiom predstavlja zajednicu živih organizama i njihovog okoliša koji se nalazi unutar našeg probavnog sustava, ponajprije u crijevima. Možemo ga zamisliti kao poseban, složen ekosustav koji svakodnevno funkcionira u interakciji s našim tijelom.
U tom ekosustavu živi milijardu mikroskopskih organizama, među kojima najveći udio čine bakterije, ali su prisutni i organizmi poput gljivica. Osim toga, prisutni su i pojedini virusi koji prirodno koegzistiraju s ljudskim organizmom.
Većinu crijevnog mikrobioma čine bakterije, kojih postoji više od tisuću različitih vrsta. One su prilagođene uvjetima u probavnom sustavu i zajedno čine dinamičnu zajednicu koja se razlikuje od osobe do osobe.
Važno je naglasiti da se crijevni mikrobiom ne odnosi samo na organizme, već i na njihovu međusobnu interakciju, okoliš u kojem žive te ravnotežu koja se u tom sustavu uspostavlja.
U ljudskim crijevima prisutan je velik broj različitih skupina bakterija. Među najčešće zastupljenima nalaze se rodovi poput Prevotella, Ruminococcus i Bacteroides, kao i šira skupina bakterija poznata pod nazivom Firmicutes.
U debelom crijevu, koje karakterizira okruženje s vrlo malo kisika, prevladavaju tzv. anaerobne bakterije, među kojima su Peptostreptococcus, Bifidobacterium, Lactobacillus i Clostridium. Ove bakterije prilagođene su takvim uvjetima te čine važan dio crijevnog mikrobioma.
Smatra se da raznolika i uravnotežena prisutnost tih mikroorganizama doprinosi stabilnosti
crijevnog okoliša, primjerice kroz međusobno natjecanje za hranjive tvari i prostor na sluznici crijeva.
Važno je naglasiti da se sastav crijevnog mikrobioma razlikuje od osobe do osobe te ovisi o mnogobrojnim čimbenicima.
U crijevima nalazimo oko 80 % aktivnih imunosnih stanica, zbog čega probavni sustav ima važnu ulogu u funkcioniranju imunosnog sustava.
Crijevna mikrobiota sudjeluje u razlikovanju korisnih od potencijalno štetnih mikroorganizama te doprinosi održavanju imunosne ravnoteže kroz stalnu komunikaciju s crijevnom sluznicom i imunosnim stanicama.
Mikrobiom je u interakciji s endokrinim stanicama sluznice crijeva, koje sudjeluju u lučenju hormona važnih za regulaciju metabolizma – razinu šećera u krvi, osjećaj gladi i sitosti.
Upravo se zato crijeva smatraju kao jednim od važnih dijela endokrinog sustava.
Crijevni mikrobiom povezan je sa živčanim sustavom preko komunikacijske mreže koju uključuju živci, neurotransmiteri i signalne molekule. Neke crijevne bakterije mogu sudjelovati u stvaranju ili poticanju proizvodnje neurotransmitera (npr. serotonin) koji sudjeluju u prijenosu signala prema mozgu.
Crijevni mikrobiom obuhvaća mikroorganizme koji žive u našem probavnom sustavu, odnosno gastrointestinalnom traktu. Nekolicina mikroorganizama može se pronaći već u želucu i tankom crijevu, a najveći dio mikrobioma smješten je u debelom crijevu.
Ondje se mikroorganizmi nalaze u sadržaju crijeva ili su povezani s crijevnom sluznicom koja oblaže crijevnu stijenku. Sastav mikrobioma razlikuje se ovisno o dijelu probavnog sustava, a mikroorganizmi koji prevladavaju u debelom crijevu prilagođeni su uvjetima s manjom količinom kisika.
U gornjim dijelovima probavnog sustava, zbog bržeg prolaska hrane, prisutnosti probavnih sokova i većeg udjela kisika, mikroorganizmi se zadržavaju u manjim količinama.
Upravo zato debelo crijevo predstavlja njihovo glavno „stanište“, u kojem sudjeluju u razgradnji prehrambenih vlakana i stvaranju spojeva koji su dio normalnih procesa u organizmu.
Važno je naglasiti da mikroorganizmi svoju ulogu ostvaruju u ravnoteži i u prirodnom okruženju crijeva, a sastav mikrobioma razlikuje se od osobe do osobe.
Disbioza se kao termin u medicini koristi za opis stanja u kojem dolazi do narušene ravnoteže crijevnog mikrobioma. To može uključivati smanjenu prisutnost korisnih mikroorganizama, povećani udio onih koji u određenim okolnostima mogu imati nepovoljan učinak ili općenito promijenjen odnos različitih bakterijskih skupina u crijevima.
Disbioza se može očitovati na različite načine, primjerice:
Ove promjene često se ne pojavljuju izolirano, već se mogu preklapati i/ili međusobno nadopunjavati, pri čemu sastav mikrobioma postaje manje uravnotežen. Važno je naglasiti da je mikrobiom dinamičan i sklon prilagodbi, te da se promjene u njegovu sastavu promatraju u širem kontekstu životnih navika, zdravlja i individualnih razlika.
Raznolikost mikroorganizama u crijevnom mikrobiomu uvelike ovisi o prehrani. Različite vrste „dobrih“ bakterija hrane se različitim biljnim vlaknima, zbog čega je raznolika prehrana temelj njihove pravilne funkcije.
Kada konzumiramo cjelovite, minimalno prerađene namirnice, mikrobiom proizvodi kratkolančane masne kiseline i druge korisne tvari koje hrane crijevnu sluznicu, snižavaju pH u crijevima i potiču rast korisnih mikroorganizama.
Crijevni mikrobiom osjetljiv je na različite kemijske utjecaje iz okoliša. Tvari poput alkohola, duhanskog dima i različitih polutanta iz zraka mogu narušiti njegovu ravnotežu. Pojedini lijekovi, primjerice antibiotici, mogu dovesti do smanjenja broja korisnih bakterija (ali i onih štetnih). Neki lijekovi, poput onih koji smanjuju želučanu kiselinu, dodatno utječu na mikrobiom tako što mogu promijeniti pH vrijednost u probavnom sustavu.
U većini slučajeva mikrobiom se može oporaviti nakon kratkotrajne izloženosti takvim čimbenicima, primjerice tijekom nužnog liječenja. Međutim, dugotrajna izloženost kemikalijama i određenim lijekovima može ozbiljno promijeniti sastav i/ili spriječiti rast pojedinih mikroorganizama.
Motilitet crijeva termin je koji označava mišićne pokrete koji omogućuju kretanje hrane (i drugih tvari) kroz probavni sustav.
Taj proces utječe na to koliko dugo mikroorganizmi borave u pojedinim dijelovima crijeva, gdje sudjeluju u razgradnji neprobavljenih sastojaka hrane i stvaranju tvari koje organizam može iskoristiti.
Brzina prolaska sadržaja kroz crijeva može imati ulogu u raspodjeli i ravnoteži različitih mikroorganizama duž probavnog trakta. Ako je prolazak brži, mikroorganizmi imaju manje vremena za svoje metaboličke aktivnosti, dok sporiji prolazak može omogućiti dulje zadržavanje u određenim dijelovima crijeva.
Upravo zato se motilitet promatra kao jedan od čimbenika koji sudjeluju u održavanju stabilnog crijevnog ekosustava, pri čemu se individualne razlike smatraju normalnima.
U zdravom crijevnom mikrobiomu različite vrste mikroorganizama djeluju u međusobnoj ravnoteži i podržavaju jedna drugu. Neki mikroorganizmi razgrađuju složenije tvari koje potom služe kao hrana drugima, dok njihovi metabolički produkti pomažu održavanju crijevnog okoliša.
Takva ravnoteža omogućuje stabilan i raznolik mikrobiom koji učinkovito podržava zdravlje organizma.
Kada ta ravnoteža izostane i raznolikost mikroorganizama se smanji, mikrobiom postaje osjetljiviji na prekomjerni rast invazivnih ili manje korisnih vrsta.
U takvim uvjetima narušava se dostupnost resursa potrebnih za opstanak „dobrih” mikroorganizama, što dugoročno može loše utjecati na funkciju crijeva i cjelokupno zdravlje.
O crijevnom mikrobiomu možemo se brinuti na način da u rutinu uvedemo hranu bogatu vlaknima i fermentiranu hranu. Vlakna imaju važnu ulogu kao hrana dobrim bakterijama u crijevnoj sluznici. Fermentirani proizvodi poput jogurta, kefira i kiselog kupusa bogati su probiotskim bakterijama i na taj način mogu doprinijeti zdravlju mikrobioma.
Važno je i da se istovremeno izbjegava prerađena (procesirana) hrana što je više moguće. Osim toga, konzumacija probiotika i prebiotika može pomoći u regulaciji crijevnog mikrobioma. Naposlijetku, bitno je savjesno koristiti antibiotike, isključivo kad su nam nužni i adekvatno propisani od strane liječnika. Neoprezno korištenje antibiotika može narušiti ravnotežu u mikrobiomu.
Također je važno redovito se baviti nekom vrstom fizičke aktivnosti koja može pozitivno utjecati na zdravlje crijevne flore, a i raznolikosti mikrobioma.
Uz to, bitno je smanjenje stresa. Povišen stres može negativno utjecati na mikrobiom, te u najgorim slučajevima može doprinijeti nastanku bolesti.
Crijevni mikrobiom je složen i dinamičan sustav koji je u stalnoj interakciji s ostatkom našeg organizma, a njegovo razumijevanje sve više doprinosi suvremenom pogledu na očuvanje zdravlja.