Na društvenim mrežama redovito se pojavljuju novi wellness trendovi, a jedan od onih koji je u posljednje vrijeme privukao veliku pažnju je fibermaxxing. Iza toga se ne krije nova dijeta ili poseban režim prehrane, već ideja svjesnog povećanja unosa prehrambenih vlakana u svakodnevnim obrocima.
Vlakna su već općeprihvaćen i dobro poznati dio uravnotežene prehrane, no suvremeni način života, brzina unošenja obroka i visoke razine konzumacije prerađene hrane doveli su do toga da ih većina ljudi unosi znatno manje nego što je preporučeno.
Primjenjuje se kao odgovor na nedostatak vlakana u modernoj prehrani.
Fibermaxxing nije medicinski ili nutricionistički pojam, već je riječ o internet trendu koji se odnosi na praksu dodavanja više izvora vlakana u svakodnevne obroke. Za razliku od restriktivnih dijeta, fibermaxxing se ne temelji na isključivanju određenih skupina namirnica, nego na obogaćivanju prehrane.
Međutim, kao i kod svakog trenda, važno je razumjeti razliku između korisne navike, i mogućnosti pretjerivanja u istom.
Preporučeni dnevni unos vlakana, prema Američkoj akademiji za nutricionizam i dijetetiku, za odrasle osobe iznosi:
U praksi, veliki broj ljudi ne doseže ni navedene minimalne preporuke unosa vlakana. Upravo ta činjenica objašnjava zašto postoji povećani interes za unosom istih te zašto je to danas sve aktualnija tema.
Vlakna se nalaze isključivo u biljnim namirnicama, a najbogatiji izvori uključuju:
Prehrambena vlakna dijele se na topiva i netopiva, a većina namirnica bogatih vlaknima sadrži obje vrste u različitim omjerima.
Topiva vlakna
Topiva vlakna u dodiru s vodom stvaraju gelastu strukturu.
Ona:
Nalaze se primjerice u zobi, mahunarkama, jabukama i mrkvi.
Netopiva vlakna
Netopiva vlakna ne otapaju se u vodi te pomažu u:
Najčešće se nalaze u pšeničnim mekinjama, integralnim žitaricama, orašastim plodovima, sjemenkama i brojnim vrstama povrća.
Vlakna imaju višestruku ulogu u organizmu. Osim što aktivno doprinose urednoj probavi, ona sudjeluju u procesima koji se povezuju s općim zdravljem i metaboličkom ravnotežom.
Kad vlakna fermentiraju u crijevima, nastaju spojevi koji se mogu povezati s:
Ovi učinci povezani su s manjim rizikom od nastanka određenih kroničnih zdravstvenih stanja, kao što su kardiovaskularne bolesti, dijabetes tipa 2, pretilost, rak debelog crijeva i dr. Važno je pritom naglasiti da vlakna nisu lijek te da se trebaju gledati kao jedan od aspekata šire prehrambene slike.
Povećanje unosa vlakana samo po sebi nije štetno, ali može u nekim slučajevima postati problematično ako se provodi ili naglo, ili pretjerano, osobito kod osoba koje su do tada unosile vrlo malo vlakna (daleko ispod preporučene količine).
Budući da vlakna utječu na probavu, povećanje unosa najbolje je provoditi postupno tijekom nekoliko tjedana. To je osobito važno ako trenutačno unosite manje od preporučenog minimuma.
Iako ne postoji strogo definirana gornja granica unosa vlakana, neka istraživanja sugeriraju da vrlo visoki unosi (primjerice iznad 50-70 grama na dan) mogu povećati rizik probavnih tegoba.
Moguće nuspojave naglog povećanja unosa vlakana uključuju:
Zato je važno biti savjestan što se tiče konzumacije vlakana i postupno povećavati unos istih (uz adekvatnu hidraciju).
Iako je povećan unos vlakana koristan za većinu ljudi, postoje određene situacije u kojima prehrana s nižim udjelom vlakna može biti privremeno preporučena, primjerice kod:
U tim slučajevima, ograničenje vlakana je privremeno, a njihov se unos nakon toga ponovno uvodi, postepeno i po predodređenom planu.
Fibermaxxing može izgubiti svoju korisnu svrhu ako primjerice preraste u opsesivno praćenje unosa hrane. Stalna zabrinutost oko unosa vlakana, osjećaj tjeskobe ako se dnevni ciljevi ne postignu i rigidna pravila oko “kvalitete” vlakana mogu dugoročno narušiti zdrav odnos prema prehrani, kako ju vidimo, i u konačnici, samu svrhu hrane.
Trend fibermaxxing-a zasniva na jednostavnoj i smislenoj ideji: svjesno povećanje unosa prehrambenih vlakana može imati pozitivne učinke na probavno i metaboličko zdravlje.
No, bolje je usredotočiti se na postepeno postizanje preporučene dnevne količine vlakana, nego pokušati unositi znatno više od te količine, kroz raznoliku prehranu i dovoljan unos tekućine.
Ako trend potakne više ljudi da se okrenu cjelovitim biljnim namirnicama i time približe preporučenim količinama vlakana, to može biti korak ka zdravijim prehrambenim navikama.
Međunarodni dan epilepsije (International Epilepsy Day, IED), obilježava se od 2015. godine, svake godine drugog ponedjeljka u veljači.
Današnji dan (9.2.2026.) posvećen je podizanju svijesti o epilepsiji, smanjenju stigme te unapređenju kvaliteta života osoba koje žive s epilepsijom i njihovih članova obitelji.
Obilježavanje Međunarodnog dana epilepsije danas je dio šireg globalnog okvira djelovanja, kroz implementaciju 10-godišnjeg globalnog plana Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za epilepsiju i druge neurološke poremećaje.
Cilj plana (od 2022. do zaključno 2031. godine) je jačanje javnozdravstvenog pristupa epilepsiji na svjetskoj razini, te istovremeno unapređenje zdravstvene zaštite i zaštite ljudskih prava osoba s epilepsijom.
Do 2031. godine 80% zemalja treba razviti ili ažurirati zakonodavni okvir s ciljem promoviranja i zaštite ljudskih prava osoba s epilepsijom. Na taj način će se omogućiti bolji pristup liječenju i njezi, ali i veća socijalna uključenost osoba s epilepsijom u svim segmentima društva; obrazovanju, zapošljavanju i svakodnevnom životu.
Epilepsija je neurološko stanje koje karakterizira povećana sklonost ponavljanim epileptičkim napadajima. Napadaj je kratkotrajni događaj uzrokovan prolaznim poremećajem električne aktivnosti u mozgu. Ti poremećaji mogu utjecati na svijest, pokrete, osjete, ponašanje ili emocionalni doživljaj osobe.
Epilepsija nije jedna bolest, već širok spektar različitih stanja.
Razlikuju se prema vrsti napadaja, dijelovima mozga koji su uključeni, dobi u kojoj se javljaju te načinu na koji osoba reagira na terapiju.
Jednako je važno naglasiti da epilepsija nije zarazna, nije psihički poremećaj i ne može intelektualno ograničiti osobu.
Jedna od čestih zabluda u javnosti je upravo poistovjećivanje epileptičkog napadaja s epilepsijom.
Napadaj je događaj koji se može pojaviti u različitim okolnostima, primjerice zbog visoke temperature, metaboličkih poremećaja, akutnih bolesti ili traume. Epilepsija se dijagnosticira kada postoji povećan rizik ponavljanja neprovociranih napadaja.
Drugim riječima, osoba može doživjeti jedan napadaj u životu i nikada ne razviti epilepsiju ili osoba s epilepsijom može godinama biti bez napadaja uz odgovarajuće liječenje.
Razlikovanje ova dva pojma važno je za pravilno razumijevanje stanja.
U medicini se razlikuju provocirani i neprovocirani epileptički napadaji, razlika između ta dva napadaja ima važnu ulogu u postavljanju dijagnoze.
Provocirani napadaj javlja se kao posljedica nekog akutnog i prolaznog uzroka, poput visoke tjelesne temperature, metaboličkog poremećaja, akutne infekcije, intoksikacije ili neposredno nakon ozljede mozga.
Kada se taj uzrok ukloni ili izliječi, rizik ponavljanja napadaja obično se smanjuje.
Neprovocirani napadaj, s druge strane, javlja se bez prepoznatljivog uzroka, što može uputiti na trajnu sklonost mozga stvaranju napadaja. Upravo se ponavljani neprovocirani napadaji koriste kao jedan od kriterija za dijagnozu epilepsije.
Epileptički napadaji mogu izgledati vrlo različito. Kod nekih osoba manifestiraju se kao kratkotrajni prekidi svijesti ili odsutnost, dok kod drugih mogu uključivati nevoljne pokrete tijela. Postoje i napadaji koji se očituju promjenama osjeta, emocija ili ponašanja.
Većina napadaja traje kratko, od nekoliko sekundi do nekoliko minuta, i završava spontano. Tijekom napadaja osoba nema svjesnu kontrolu nad onim što se događa, a nakon napadaja često je potrebna kratka faza oporavka.
Važno je naglasiti da napadaj, u većini slučajeva nije opasan.
Kod nekih osoba s epilepsijom mogu se primijetiti određeni čimbenici koji povećavaju vjerojatnost pojave napadaja. Često se nazivaju „okidačima“, iako ne djeluju jednako kod svih.
Kao “okidači” najčešće se spominju:
Važno je naglasiti da prisutnost ovih čimbenika ne znači da će se napadaj sigurno dogoditi, niti da svaka osoba s epilepsijom ima prepoznatljive okidače.
Epilepsija se može pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi. Češće se dijagnosticira u ranom djetinjstvu i u starijoj životnoj dobi (65+), no može se javiti i u adolescenciji ili odrasloj dobi.
Epilepsija je jedan od najčešćih neuroloških poremećaja u djece, pogađa oko 1 od 200 (0.5%) djece.
Procjenjuje se da više od 65 milijuna ljudi diljem svijeta živi s epilepsijom. To znači da je epilepsija znatno češća nego što ljudi često misle, ali i dalje nedovoljno vidljiva u javnosti.
Epilepsija nije rijetka bolest, procjenjuje se da će 1 od 26 ljudi razviti epilepsiju u nekom trenutku svog života.
Napadaj ne znači automatski epilepsiju. Oko 10% ljudi doživi barem jedan epileptični napadaj u životu, no to ne znači automatsku dijagnozu epilepsije jer mnogi napadaji mogu biti jednokratni ili inducirani drugim čimbenicima.
Također se procjenjuje da se 25% slučajeva može spriječiti pravodobnim metodama prevencije.
Većina osoba s epilepsijom vodi ispunjen, aktivan i samostalan život.
Kod nekih ljudi epilepsija zahtijeva određene prilagodbe, osobito ako su napadaji česti ili nepredvidivi. No važno je naglasiti da epilepsija sama po sebi ne određuje nečije sposobnosti, ambicije ili potencijal.
Ključni elementi kvalitete života uključuju:
Iako epilepsiju nije uvijek moguće spriječiti, u određenim se situacijama može utjecati na smanjenje rizika njezina nastanka, primjerice kada je povezana s određenim zdravstvenim stanjima ili životnim okolnostima.
S obzirom na to da epilepsija kod nekih osoba može biti povezana s oštećenjem mozga, važno je posvetiti pažnju prevenciji ozljeda glave. Jednako je važno i pravodobno prepoznavanje i liječenje infekcija koje u rijetkim slučajevima mogu zahvatiti središnji živčani sustav.
Kod male djece posebnu pozornost zahtijevaju febrilne konvulzije. Njihova se prevencija temelji na pravodobnom, primjerenom i kontroliranom snižavanju povišene tjelesne temperature, uz edukaciju roditelja i skrbnika o pravilnom postupanju tijekom febrilnih stanja.
Važan dio prevencije odnosi se i na edukaciju osoba koje dolaze u kontakt s osobama s epilepsijom, osobito djecom. Uz roditelje, znanja o pravilnom reagiranju tijekom epileptičkog napadaja potrebna su i njegovateljima, odgojiteljima, učiteljima i ostalom obrazovnom osoblju.
Informirana reakcija okoline doprinosi sigurnosti osobe koja ima napadaj te smanjuje paniku i nesigurnost.
Prevencija epilepsije povezane s moždanim udarom usmjerena je prvenstveno na liječenje osnovnih bolesti i kontrolu čimbenika rizika. To uključuje brigu o kardiovaskularnom zdravlju, regulaciju šećernih bolesti, prestanak pušenja, umjerenu konzumaciju alkohola te općenito usvajanje zdravijih životnih navika.
Iako epilepsija trenutačno nema univerzalni lijek, suvremena medicina nudi brojne mogućnosti za kontrolu napadaja. Kod velikog broja ljudi napadaji se uspješno kontroliraju lijekovima (antiepileptici).
U određenim situacijama mogu se razmatrati i drugi pristupi, poput posebnih prehrambenih režima, medicinskih uređaja ili kirurških zahvata. Važno je naglasiti da je terapija uvijek individualna i prilagođena svakoj osobi.
U slučaju epileptičkog napadaja najvažnije je ostati smiren i osigurati sigurnost osobe. Većina napadaja prestaje sama od sebe unutar nekoliko minuta.
Preporučuje se:
Važno je znati što ne treba raditi:
Hitnu medicinsku pomoć potrebno je potražiti ako:
Pravilna i smirena reakcija okoline može značajno doprinijeti sigurnosti osobe i smanjenju straha kod svih uključenih.
Epilepsija nije tema o kojoj treba šutjeti, niti stanje koje treba obavijati strahom.
Ona zahtijeva znanje, razumijevanje i otvoren razgovor. Kada se informacije prenose smireno, točno i empatično, stvaramo društvo u kojem se ljudi osjećaju sigurnije, prihvaćenije i ravnopravnije.