Današnji tempo života je prilično izazovan. Niz obaveza pokušavamo odraditi u kratkom periodu, gubeći vrijeme u prometu. Malo vremena ostaje za odmor, kvalitetan san, pripremu i konzumaciju hranjivih obroka. Nekoliko ovakvih dana neće ostaviti traga na naše zdravlje. No, nekoliko ovakvih godina hoće. Čest simptom neurednog stila života je inzulinska rezistencija. Da bismo objasnili ovu pojavu, moramo krenuti od početka, odnosno od inzulina.
Inzulin je esencijalan hormon kojeg luči žlijezda gušterača. Glavna mu je uloga transport glukoze krvotokom i održavanje optimalne razine šećera u krvi.
Nakon obroka, tijelo razgrađuje hranu na molekule glukozu, glavni izvor energije. Nakon ulaska glukoze u krvotok, gušterača otpušta inzulin unutar nekoliko minuta. Inzulin veže glukozu i krvotokom ju prenosi do receptora osjetljivih na inzulin, koji pohranjuju energiju za kasniju upotrebu. Ti receptori se nalaze u jetri, stanicama masnog tkiva, mišićima. Nakon što glukoza uđe u stanice, razina glukoze u krvi se regulira i gušterača prestane proizvoditi inzulin.
U određenim situacijama, receptori mogu prestati biti osjetljivi na inzulin. To stanje nazivamo inzulinska rezistencija. Rezultira povišenom koncentracijom glukoze u krvi pa gušterača počne proizvoditi više inzulina, ali uzalud. Ovo stanje nazivamo hiperinzulinemija, a često vodi povećanom unosu hrane i debljanju, što pak pogoršava inzulinsku rezistenciju.
Ovo stanje može se dogoditi svakome od nas. Može trajati kratko, kao posljedica stresnog životnog razdoblja ili uzimanja nekih lijekova. Kronična inzulinska rezistencija obično je povezana s abdominalnom pretilošću (viškom masnog tkiva u području trbuha) i manjkom tjelesne aktivnosti, a vjerojatnije je javljanje kod starijih osoba. Ako je netretirana, inzulinska rezistencija može voditi razvoju predijabetesa i metaboličkog sindroma, a u konačnici i dijabetesa tipa 2.
Poslušajte savjete dr.sc. Ivana Kruljca iz zagrebačke Poliklinike Solmed, specijaliste endokrinologije i dijabetologije!
U početnim fazama inzulinske rezistencije, tijelo još uvijek nastoji održati razinu šećera u krvi pod kontrolom. Tada uglavnom još nema simptoma. Vremenom, stupanj rezistencije postaje sve viši, gušterača počne gubiti borbu, razina šećera u krvi je povišena (hiperglikemija) i javljaju se prvi simptomi. Najčešće se radi o simptomima karakterističnima za hiperglikemiju:
Kako imamo receptore na inzulin na mišićima, njihovom aktivacijom i osnaživanjem se održava uredno vezanje inzulina i iskorištavanje glukoze. Nedostatak tjelesne aktivnosti pomaže razvoj inzulinske rezistencije, smanjujući osjetljivost receptora na mišićima. Osim toga, sjedilački način života češće vodi višku kilograma. Pretilost u području trbuha i oko organa nazivamo abdominalnom, odnosno visceralnom pretilošću. Osim što se radi o višku masnog tkiva, vjerojatno postoji i upala niskog stupnja, koja dodatno otežava problem inzulinske rezistencije.
Visoko procesirana hrana s visokim udjelom ugljikohidrata i zasićenih masnih kiselina također doprinosi razvoju inzulinske rezistencije. Takvu hranu tijelo brzo probavlja, uzrokujući visoke razine šećera u krvi, zbog čega gušterača pojačano luči inzulin. Jedan takav obrok nije problematičan, no stalna konzumacija može voditi inzulinskoj rezistenciji. Dodatan problem je velika prisutnost takve hrane u našim trgovinama i restoranima. Kombinacija keksa za doručak, fast food ručka, s čipsom uz večernji film možda se ne čini kao problematična prehrana, no svaki obrok je sadržavao visoko procesuiranu hranu. Pripremajte obroke samostalno, po načelima mediteranske prehrane.
Neke endokrinološke bolesti također mogu uzrokovati teškoće u metabolizmu inzulina. Uzrok mogu biti relativno rijetki poremećaji Cushingov sindrom (višak kortizola) i akromegalija (višak hormona rasta). Nešto češći poremećaj je hipotiroizam, odnosno snižena funkcija štitnjače, zbog čega se usporava metabolizam cijelog organizma. Postoji i niz genetskih i nasljednih bolesti, no one su vrlo rijetke i otkriju se zbog niza drugih karakteristika.
Dodatno, stanja poput pretilosti, povišenog krvnog tlaka i povišene koncentracije masnoća u krvi često su udružene s inzulinskom rezistencijom.
S obzirom na specifične simptome, inzulinska rezistencija se može razmotriti već temeljem simptoma koje pacijent kaže. Dodatni pokazatelji su informacije postoje slični slučajevi ili slučajevi dijabetesa u obitelji.
S obzirom da inzulinsku rezistenciju karakteriziraju povišene vrijednosti šećera u krvi, on je i glavni parametar dijagnostike. Najpouzdaniji pokazatelj inzulinske rezistencije je test opterećenja glukozom (OGTT), u kojem se mjeri koncentracija inzulina i glukoze (šećera) prije konzumacije zašećerene vode i dva sata nakon konzumacije. Tijekom cijelog postupka ostaje se u zdravstvenoj ustanovi i miruje. Zapravo se provjerava u kojoj se mjeri glukoza apsorbira u organizmu. Prije izvođenja OGTT testa preporučuje se konzumacija uobičajenih obroka, no dan ranije bi bilo dobro izbjegavati jaču tjelesnu aktivnost. Na pretragu se dolazi natašte, dozvoljeno je samo konzumirati običnu vodu.
No, dobar screening alat može biti i mjerenje šećera u krvi (glukoze) natašte. Prije vađenja krvi, dozvoljeno je samo popiti vodu. Ovaj nalaz radi se uglavnom u sklopu sistematskih pregleda, a u slučaju odstupanja od referentnih vrijednosti, bilo bi dobro napraviti detaljniju dijagnostiku.
Promjena životnog stila vrlo je važna u stabilizaciji razine šećera u krvi i liječenju inzulinske rezistencije. Donosimo glavne smjernice.
Konzumacija raznovrsne i uravnotežene prehrane važan je čimbenik oporavka. Kako se mediteranska prehrana pokazala blagotvornom u nizu zdravstvenih stanja, preporučuje se i za inzulinsku rezistenciju. U pripremi obroka neka naglasak bude na bjelančevinama (proteinima). Šećere (ugljikohidrate) unosite kroz svježe i kuhano voće i povrće, mahunarke i orašaste plodove. Hranu začinite blagim biljnim uljima, primjerice maslinovim. Izbjegavajte slatkiše, grickalice, gotovu hranu i fast food.
Svakodnevna tjelesna aktivnost umjerenog intenziteta pomaže potrošnju viška šećera u krvi. Aktiviranjem i jačanjem mišića, povećava se osjetljivost receptora na inzulin koji se nalaze na mišićima. Nije potrebno prenaglo krenuti s intenzivnim aktivnostima. Za početak šećite, koristite stube umjesto dizala, bicikl umjesto automobila. Kako se će povećavati kondicija, može se povećavati i intenzitet aktivnosti.
Prethodni savjeti pomoći će u smanjenju udjela abdominalne i visceralne masnoće. Regulacijom tjelesne težine regulirat će se i inzulinska rezistencija, ali i cjelokupno zdravlje. Osim tjelesnog, vjerojatno će biti napretka i u mentalnom zdravlju te osjećaju zadovoljstva sobom. Snizit će se i rizik razvoja drugih kroničnih nezaraznih bolesti.
Ako liječnik procijeni da inzulinsku rezistenciju prate i neka druga stanja, poput visokog krvnog tlaka, povišenih masnoća u krvi ili predijabetesa, vjerojatno će prepisati i neki lijek. Njih je potrebno uzimati redovito po preporuci liječnika, te redovito dolaziti na dogovorene kontrole. Kao i uvijek, podsjećamo da su rano otkrivanje i savjesno pridržavanje uputa najvažniji čimbenici u liječenju.
Obratite se svom liječniku obiteljske medicine za pomoć. Prisjetite se svih simptoma koje osjećate i pripremite sve krvne pretrage koje ste ranije radili. Vjerojatno će liječnik uputiti na dodatnu provjeru šećera u krvi putem OGTT, a možda uputi i na specijalistu endokrinologije. Prije svakog pregleda, zapišite na papir sva pitanja koja imate. U liječničkim ordinacijama često se dogodi da ostanemo zatečeni informacijama ili u strahu što bismo mogli čuti pa se lako zbunimo. Zapišite stoga unaprijed pitanja o uzrocima, rizicima i liječenju, kako biste dobili sve informacije.
Inzulinska rezistencija može biti povezana s razvojem niza drugih stanja pa ne zanemarujte!
Mononukleoza je virusna zarazna bolest koju uzrokuje Epstein-Barr virus. Najčešće se prenosi slinom, ali može se prenijeti i drugim tjelesnim tekućinama. Specifičan lijek za mononukleozu ne postoji. Mirovanje i snižavanje temperature, glavne su smjernice u oporavku.
Sve o ovoj infekciji, otkrio nam je dr. Nikola Prpić u videu:
Epstein-Barr virus (EBV) je široko rasprostranjeni virus koji pripada grupi humanih B-specifičnih limfotropnih herpesvirusa. Ovaj virus uzrokuje akutnu infekciju limfatičnog i retikuloendotelnog sustava, koja je poznata kao infektivna mononukleoza. Dok se infekcija obično javlja u djetinjstvu bez specifičnih simptoma, u adolescenata i odraslih može se manifestirati kao infektivna mononukleoza ili “žljezdana groznica”. Ovi simptomi uključuju povišenu temperaturu, povećane limfne čvorove i upalu ždrijela.
Virus se razmnožava ne samo u B-limfocitima, već i u stanicama višeslojnog pločastog epitela ždrijela te epitelnim stanicama vrata maternice. Također se može naći u sjemenoj tekućini i urinu. Budući da B-limfociti putuju između različitih limfnih organa, zaražene B-limfocite je moguće pronaći u cijelom limfnom tkivu, gdje se nastavljaju razmnožavati.
Inficirane osobe periodično izlučuju i prenose virus na druge ljude putem izravnog ili neizravnog kontakta, najčešće preko ruku. Infektivna mononukleoza se prenosi pretežno slinom. Virus je vrlo osjetljiv na vanjske uvjete, što rezultira smanjenom infektivnošću izvan ljudskog organizma. Dakle, za prijenos virusa je potreban blizak i neposredan kontakt, često putem ljubljenja. Zbog toga se mononukleoza popularno zove “bolest poljupca”. Iako se virus može naći i u drugim tjelesnim tekućinama, nema jasnih dokaza da se Epstein-Barr virus (EBV) može prenijeti spolnim putem ili putem mokraće. Mononukleoza uzrokovana putem transfuzije krvi i transplantacije koštane moždine zabilježen je kao rijedak slučaj.
Iako je Epstein-Barr virus najčešći uzročnik, mononukleozu može uzrokovati i citomegalovirus (CMV). Dakle, osoba koja je već preboljela mononukleozu, može se opet zaraziti. Primjerice, ako je mononukleoza prvotno uzrokovana EBV-om, sljedeći put osoba može osjetiti iste simptome i nakon zaraze CMV-om.
Da bi se dijagnosticirala infektivna mononukleoza, prije svega je važan detaljan pregled pacijenta. Povećanje limfnih čvorova, jedan je od vidljivih simptoma. Pri pregledu ždrijela primijetit će se crvenilo i otok krajnika, te su moguće bijele naslage na njima. Nadalje, nakon dva tjedna bolesti, liječnik pri pregledu abdomena može primijetiti blago povećanje jetre i slezene. Kako bi se razlikovala virusna infekcija od bakterijske, preporuča se vađenje krvi. Na temelju krvne slike vide se parametri karakteristični za mononukleozu. Atipični limfociti i povišen C-reaktivni protein, neke su od karakteristika virusne infekcije. Ipak, treba naglasiti da je to u blažoj mjeri nego kod bakterijskih upala.
Kako bi se mononukleoza potvrdila kod osobe, ključni su serološki testovi. Riječ je o postupku kojim se iz krvi izoliraju i analiziraju protutijela karakteristična za infekciju Epstein-Barr virusom ili citomegalovirusom. Iz uzorka krvi određuje se prisustvo i količina IgG i IgM protutijela. IgG protutijela ukazuju na prethodnu infekciju, dok IgM protutijela sugeriraju svježu infekciju. Pozitivan nalaz IgG protutijela, ne znači da u ovom trenutku imate mononukleozu, već samo da ste u nekad u u životu bili u kontaktu s virusom.
Period inkubacije, odnosno vrijeme do pojave simptoma je dosta dugačak, oko mjesec dana, iako se kod mlađih osoba može pojaviti i ranije. Simptomi bolesti razlikuju, ovisno o dobi, s različitim težinama kliničkih oblika. Kod male djece, mononukleoza često prolazi nezapaženo ili s blagim simptomima. Navedeno se objašnjava nedovoljno razvijenim imunološkim odgovorom i niskom infekcijskom dozom. Djeca obično dobivaju infekciju neizravno putem kapljica sline na igračkama.
Kod mladih osoba, od 15 do 24 godine, mononukleoza se najčešće očituje u sljedećim simptomima:
U odraslih, uključujući osobe starije od šezdeset godina, postoji mogućnost infektivne mononukleoze, iako je rijetka. U takvim slučajevima bolest može biti praćena produženom vrućicom i dugotrajnim umorom. Najčešći oblik infektivne mononukleoze uključuje bezbolno povećanje limfnih čvorova na vratu bez povišene temperature. Klinički oblik koji se karakterizira dugotrajnom visokom temperaturom, praćenom iscrpljenošću i općom slabošću, a traje tjednima, rijetko je prisutan.
Nažalost, specifičnog lijeka za mononukleozu nema, već se oboljele nastoji podržavati adekvatnim unosom tekućine i odmorom. Odnosno, terapija se usredotočuje na ublažavannje simptoma. Dakle, vrućica se snižava pomoću lijekova za skidanje temperature, a grlobolja se može olakšati korištenjem pastila. Kako bi se izbjegla dehidracija, preporuča se piti dovoljnu količinu vode. Nadalje, mirovanje je ključno da bi se izbjegle određene komplikacije. Povećanje jetre ili slezene do razine puknuća, neke su od njih.
Većina slučajeva prođe bez trajnih posljedica, ali to ne znači da je mononukleoza bezopasna. Moguće su komplikacije poput žutice i bolnosti jetre, kao i povećanje slezene i problemi sa srcem i živčanim sustavom. Ako primijetite neku od ovih komplikacija ili se stanje ne poboljšava u spomenutom vremenu, posjetite liječnika.
Važno je razlikovati infektivnu mononukleozu od gnojne angine, koja po određenim simpomima može biti slična. Antibiotici ne samo da nisu učinkoviti u liječenju mononukleoze, već mogu dovesti i do pojave karakterističnog osipa po cijelom tijelu. Stoga se ne preporučuje upotreba antibiotika.
Najbolja prevencija je higijena, prije svega pranje ruku. U slučaju da je netko u vašem društvu ili društvu vašeg djeteta obolio od mononukleoze, često perite ruke i ne dijelite predmete u kontaktu sa slinom. Objasnite djeci kako se mononukleoza širi i upozorite ih da se pridržavaju spomenutih preporuka.
Dijeljenje čaša i ljubljenje, valjalo bi izbjegavati barem dva mjeseca nakon povlačenja simptoma mononukleoze. Kako biste smanjili rizik od zaraze, naglasak treba biti na higijeni:
Zapamtite: Pametne navike i svjesnost o prijenosu virusa ključni su za sprječavanje širenja mononukleoze i očuvanje vašeg zdravlja, kao i zdravlja vaših najmilijih.