Napipati bilo kakvu kvržicu ili izraslinu na tijelu nije ugodno. Ako se to i dogodi, važno je ostati hladne glave. Ljudsko tijelo ima složen mehanizam stvaranja i razgradnje stanica. Kod svakoga od nas tijekom života će se stvoriti nekakva novotvorina. One mogu narasti veće u odnosu na uobičajeno tkivo, a uglavnom nastaju spontano i nepravilno. Iako se medicinski svaka novotvorina karakterizira kao tumor, većina ih je dobroćudno. Jedna od dobroćudnih izraslina je i ganglion, koji se uglavnom javlja na ručnom zglobu.
Radi se o izraslini ili cisti ograničenoj kapsulom, koja se puni gelatinoznim sadržajem. Opipljiva je i vidljiva kao malena kvržica na tetitvi zgloba. Uglavnom je vrlo malena, promjera od nekoliko milimetara do dva centimetra.
Uzrok nastanka gangliona nije poznat. U većini slučajeva nastaju spontano, a kod nekih ljudi spontano i nestaju. Kaže se kako je to tegoba koja zahvaća mlade osobe, budući da se uglavnom javljaju kod odraslih osoba reproduktivne dobi, češće kod žena.
Nekad prolaze u potpunosti bez simptoma, no nekad su ganglioni smješteni na način za uzrokuju bol ili pritišću neki od živaca u području šake.
Sa specijalistom kirurgije, liječnikom Draženom Đurovićem, dr.med., razgovarali smo o ovoj temi. Poslušajte!
Ganglion se prvenstveno liječi nekirurški, odnosno konzervativno. To podrazumijeva aspiraciju, odnosno punktiranje, tog gelatinoznog sadržaja. Liječnik uz pomoć igle aspirira taj gelatinozan sadržaj, nakon čega se povezuje ili na drugi način radi pritisak (kompresija) na to mjesto kako bi se kapsula u kojoj je bio taj gelatinozan sadržaj slijepila i ne bi iznova punila istim sadržajem. Sam postupak traje nekoliko minuta, uz vrlo mali bol.
Nekirurški način liječenja u većini slučajeva rezultira potpunim izlječenjem. No, u nekim slučajevima to nije dovoljno te se ganglion, odnosno ta cista stalno iznova puni gelatinoznim sadržajem. Tada se liječenju pristupa kirurški. Također, ako se ganglion nalazi na mjestu kojeg nije moguće punktirati, liječenju se također pristupa kirurškim putem.
Zahvat se izvodi primjenom lokalne anestezije pa nije bolan, a traje do sat vremena. Više pronađite u našoj ordinaciji “Kirurgija”.
Vid je osjetilo kojim primamo vizualne informacije o svijetu oko nas putem očiju i mozga, omogućavajući nam da percipiramo i interpretiramo boje, oblike, udaljenosti i druge karakteristike predmeta i prostora. Svjetski dan vida obilježava se drugog četvrtka u listopadu s ciljem usmjeravanja globalne pozornosti na važnost zdravlja očiju. Povodom toga, izdvojili smo šest zanimljivosti o očima koje bi vas mogle iznenaditi.
Oko ima preko 20 milijuna radnih jedinica i konačnu veličinu ne dostiže rođenjem.
Veličina oka pri rođenju iznosi 18 mm, a tijekom djetinjstva 19.5 mm te 24-25 mm u odrasloj dobi. Ako su oči duže za 1 milimetar, osoba je kratkovidna, odnosno ima dioptriju -3. S druge strane, ako su kraće za 1 mm, osoba ima +3 dioptriju.
Iza fraze „u tren oka“ krije se nešto istine. Naime, oko je najbrži mišić u tijelu s kojim se, usprkos napretku tehnologije, i dalje ne može usporediti niti jedna kamera. Zahvaljujući brzini tog mišića, vrlo lako mijenjamo fokus jednog objekta na drugi dok kameri treba koja sekunda da postigne taj rezultat. No to je samo još jedna od fascinantnih činjenica o očima.
Ono o čemu se najviše priča je boja očiju. Najčešća boja očiju je smeđa. To je genetski nasljedna osobina. Studija iz 2009. godine, utvrdila je da je bilo moguće predvidjeti boju očiju u Rotterdamu s više od 90 % točnosti smeđe i plave boje. Boja očiju može biti i crna, crvena ili ljubičasta, no u tom se slučaju radi o rijetkim genetskim mutacijama.
Muškarci u prosjeku trepću 14.5 puta u minuti, dok žene trepću nešto češće i brže, točnije 14.9 puta u minuti. Smatra se da je tako zbog više razine ženskog hormona estrogena koji stimulira proizvodnju maziva. Navedeno uključuje i suze.
Jedna od najčešće izvođenih operacija u medicini je operacija mrene, odnosno uklanjanje zamućene očne leće. Riječ je zahvatu u kojem se prirodna leća ultrazvučno ukloni te se na njezino mjesto ugrađuje neka od intraokularnih leća ovisno o potrebama pacijenta. Cilj je pacijentu vratiti bistar vid.
Omatofobija je iracionalan strah od očiju te može biti povezana s dermatofobijom, strahom od ozljede. Neki od simptoma su izbjegavanje situacija u kojima je nužan kontakt očima ili dodirivanje očiju. Dugoročno izbjegavanje može pogoršati situaciju, pružajući opravdanje za strah. Anksioznost i napadaj panike mogu se javiti u slučaju aktiviranja omatofobije. Kod nekih osoba to se može manifestirati kao nerealni strah od opasnosti od ozljede oka.