Već 40. godinu Svjetski dan plesa obilježava se 29. travnja u spomen na rođendan plesača i koreografa Jean-Georges Noverre, stvoritelja modernog baleta. Ples može izazvati osmijeh na lice, povezati nas s partnerom i još puno toga.
Svi znamo izreku kako trebamo plesati kao da nas nitko ne gleda, zar ne? No, koliko često to doista i radite? Donosimo neoborive argumente zašto biste trebali zaplesati već ovaj vikend.
Naš mozak se mijenja tijekom cijelog života, na temelju našeg iskustva te učenja znanja i vještina. To se naziva plastičnost mozga, a s godinama i starenjem, to je svojstvo sve manje izraženo. Pokazalo se kako ples povoljno utječe na plastičnost mozga. To je i vidljivo tijekom treniranja plesa. Čak i osobe s „dvije lijeve“ vremenom mogu savladati jednostavnije društvene plesove. Plesanje smanjuje rizik razvoja demencije. Zanimljivo je kako plesanje argentinskog tanga unapređuje motoričke sposobnosti te držanje bolesnika s Parkinsonovom bolešću.
Nekoliko sati na plesnom podiju kluba ili zahtjevan plesni trening osjetit ćete na nekim mišićnim skupinama, ali sigurno i na svom pulsu. Ples je odlična aerobna aktivnost koja će aktivirati kardiovaskularni sustav, a dugotrajno bavljenje plesom može povoljno utjecati na ubrzavanje bazalnog metabolizma. Ako želite izgubiti kilogram-dva nakupljen tijekom zimskih mjeseci, reći ćemo i kako se u pola sata plesa može potrošiti između 200 i 400 kalorija. Kao redovita tjelovježba, ples može povoljno djelovati u prevenciji razvoja kroničnih degenerativnih bolesti sustava za pokretanje, primjerice osteoporoze.
Dok je djeci sasvim uobičajeno odvojiti vrijeme za zabavu i igru, tijekom odrastanja to vrijeme nekako se zamijeni vremenom posvećenim obavezama i žurbi. No, vrlo je važno da u svakoj životnoj dobi napravimo prostor za smijeh, zabavu i kreativnost. Ples je izvrsna aktivnost za izražavanje kreativnosti, ali i neprorađenih osjećaja. Ako plešemo u paru ili društvu, tu je i faktor druženja te stvaranja zajedničkih uspomena. Sve navedeno povoljno će djelovati na mentalno zdravlje, posebno na samopoštovanje, samopouzdanje na plesnom podiju, osjećaj pripadanja, a i barem će djelomično umanjiti osjećaj preplavljenosti stresom.
Imate „dvije lijeve“? Započnite s jednostavniji društvenim plesovima. Iskusni plesni pedagozi jamče da ćete disco fox sigurno savladati!
Ples kao tjelovježba? Odaberite grupnu plesnu aktivnost ili plesove koji se plešu na glazbu bržeg tempa, poput MTV dance, jazz dance ili hip hop.
Želite se povezati s partner(ic)om? Krenite na standardne ili latinoameričke plesove. Ako volite američku glazbu prve polovice 20. stoljeća, pokušajte plesati swing, lindy hop ili charlston.
Želite upoznati nove ljude? Uključite se u neki od plesnih tečajeva. Čak i da se radi o plesovima koji se plešu u paru, uvijek će biti osoba koje ne dođu u paru. Zato ne morate brinuti o tome s kime ćete plesati.
Za ples nije potrebna oprema. Nosite ugodnu i čistu odjeću i obuću, u odgovarajućem broju slojeva koje ćete skidati kako se tijelo zagrijava. Prije plesanja bi bilo dobro istegnuti se i zagrijati, a uz sebe uvijek imajte bočicu vode kako biste ostali hidrirani. Nakon treninga istegnite mišiće i dajte tijelu vremena da se postepeno ohladi.
Za kraj, najvažniji savjet – uživajte i plešite kao da nitko ne gleda!
Ovo stanje nije dugo na listi medicinskih dijagnoza i upravo zbog toga postoje prepreke u dijagnostici i liječenju. Sindrom kroničnog umora uvršten je tek kada je sve veći broj ljudi počeo prijavljivati simptome povezane s kroničnim umorom. Tu se prvenstveno misli na teškoće u svakodnevnom životu, poput teškoća koncentracije na radnom mjestu, gubitka interesa za druženje ili teškoća u bliskim odnosima. Endokrinolog dr.sc. Ivan Kruljac iz zagrebačke Poliklinike Solmed pojašnjava kako se je stoga važno dijagnostici i liječenju sindroma kroničnog umora pristupiti individualno.
Ovaj sindrom ne treba miješati s umorom zbog specifične situacije ili aktivnosti te proljetnim umorom, koji prolazi kroz nekoliko tjedana. Sindrom kroničnog umora definira se kao stanje umora koje traje barem šest mjeseci, tijekom kojih svaka aktivnost pogoršava umor, a istovremeno – umor se ne smanjuje niti ne prolazi odmorom.
Jedan od najčešćih uzročnika sindroma kroničnog umora je stres. Stres je reakcija organizma na uvjete u okolini, obično se javlja kada su zahtjevi okoline u nesrazmjeru s kapacitetima pojedinca za nošenje sa situacijom u kojoj se nalazi. Svakodnevno se susrećemo s malim stresorima (gnjavažama), poput gužve u prometu, izazova na radnom mjestu, dječjim neposluhom. Ako se akumulira velik broj tih dnevnih gnjavaža, naš kapacitet za suočavanje s njima može oslabjeti. S druge strane, postoje i veliki životni stresovi, koji se događaju iznimno, ali imaju velik utjecaj na svakodnevicu. Primjerice, teške bolest, smrt bliske osobe, gubitak posla, iznenadna primjena financijske situacije, rođenje djeteta, preseljenje. Većina osoba uspješno prevlada te izazove vremenom, a kod dijela ostavljaju trajnije posljedice.
Dodatno, u podlozi je vrlo često inzulinska rezistencija, odnosno smanjenje osjetljivosti receptori na inzulin, zbog čega ga nisu u mogućnosti adekvatno vezati pa posljedično nastaje višak inzulina u krvotoku. Često nastaje zbog ubrzanog i nezdravog životnog stila. Dodatno, sindrom kroničnog umora može nastati kao posljedica nekog drugog zdravstvenog stanja, primjerice kroničnog upalnog stanja, hormonalne neravnoteže ili hipogonadizma, odnosno snižene koncentracija testosterona u organizmu.
Sindrom kroničnog umora obuhvaća niz simptoma, koji se mogu razlikovati od osobe do osobe. Češće se javlja kod žena, u dobi između 20 i 40 godina. Donosimo najčešće simptome koje bolesnici prijavljuju:
Sindrom generalno definiramo kao skup simptoma koji se udruženo javljaju. No, skup tih simptoma nije jedinstven, nego se kod različitih pacijenata mogu javljati različiti setovi simptoma. Upravo zato, sindrome je dosta teško dijagnosticirati i liječiti. Najčešći prvi korak u dijagnostici jest eliminacija potencijalnih težih uzroka.
Stoga je često prvi korak napraviti krvne pretrage, koje se obično pokažu urednima. Jednom kada dobijemo nalaz možemo pomisliti kako je to bilo nepotrebno, no taj prvi korak je važan kako bi se isključile druge teže dijagnoze koje se također manifestiraju umorom. Kako se radi o relativno novom zdravstvenom stanju i novoj dijagnozi, u ovom trenutku još ne postoje jasne smjernice niti za dijagnostiku, niti za liječenje bolesnika. Zasad se ovom stanju pristupa dijagnostikom i liječenjem pojedinih simptoma povezanih sa sindromom kroničnog umora.
Za ublažavanje simptoma sindroma kroničnog umora, važna je promjena životnog stila. To obuhvaća tri segmenta. U promjeni životnog stila i liječenju kroničnog umora mogu pomoći liječnici i stručnjaci komplementarnih struka.
Stresne situacije ne možemo baš lako izbjeći, ali puno je važnije kako ćemo mi reagirati na njih. Nužno je pronaći konstruktivne načine nošenja sa stresom, bilo kroz tjelesnu aktivnost, hobije i razonodu, odmor, druženje s dragim ljudima. U procesu nošenja s izazovnom svakodnevicom, uvijek mogu pomoći stručnjaci za mentalno zdravlje.
Nije za očekivati kako će osoba sa sindromom kroničnog umora odjednom krenuti na programe intenzivne rekreacije. No, svakodnevna tjelesna aktivnost niskog intenziteta, poput šetnje u prirodi ili vožnje bicikla se svakako preporučuje. Tjelesna aktivnost vodi boljem raspoloženju i smanjenju osjećaja umora. Dodatno, tjelesnom aktivnošću receptori za inzulin na mišićima postaju osjetljiviji pa se troši višak inzulina u krvi koji se javlja u inzulinskoj rezistenciji.
Mijenjanje prehrane se odnosi na smanjenje udjela šećera (ugljikohidrata) u svakodnevnoj prehrani, u prvom redu kako bi se regulirala inzulinska rezistencija u podlozi. No, pri promjeni prehrane vrlo je važno zadržati (ili razviti) zdrav odnos prema hrani i hranjenju. U promjeni prehrambenih navika mogu pomoći nutricionisti.