Svake godine krajem siječnja obilježava se Europski tjedan prevencije raka vrata maternice, s ciljem podizanja svijesti o humanom papiloma virusu (engl. Human Papillomavirus, HPV), njegovoj ulozi u nastaknu raka, te važnosti pravodobne prevencije.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (engl. World Health Organization, WHO), skoro svi slučajevi (99%) raka vrata maternice povezani su s dugotrajnom infekcijom HPV-om.
Jedan od načina prevencije HPV infekcije je cijepljenje, uz redovite ginekološke preglede koji su također važan dio brige o zdravlju.
Humani papiloma virus (HPV) naziv je za veliku skupinu virusa kojih je poznato više od 200. Riječ je o vrlo čestom virusu koji se može prenositi kontaktom kože i sluznice, a najčešće intimnim putem.
Većina ljudi tijekom života dođe u kontakt s barem jednim tipom HPV-a, često bez ikakvih simptoma i istovremeno bez saznanja da su bili zaraženi.
Najčešća je situacija da imunosni sustav uspije sam ukloniti virus iz organizma. Međutim, kod dijela osoba infekcija može potrajati (primjerice ako je u pitanju visokorizičan tip HPV-a).
Dugotrajna prisutnost takvih (visokorizičnih) tipova može dovesti do promjena na stanicama, koje s vremenom mogu postati ozbiljan zdravstveni problem.
Cjepivo protiv HPV-a razvijeno je s ciljem da spriječi infekcije najčešćim i najrizičnijim tipovima virusa. Važno je naglasiti da cjepivo:
Međutim, iako cjepivo ne liječi već postojeću HPV infekciju, ima važnu ulogu u prevenciji iste. Najdjelotvornije je prije izlaganja virusu, no u nekim slučajevima može imati korist i kasnije, ovisno o situaciji i zdravstvenom stanju osobe.
Također, HPV infekcija ne znači automatski razvoj bolesti, niti da će se kod svake osobe razviti komplikacije. Upravo zato se u javnom zdravstvu stavlja naglasak na prevenciju, informiranost i redovite preglede.
Humani papiloma virus (HPV) obuhvaća skupinu od preko 200 različitih tipova virusa, od kojih se oko 40 prenosi spolnim putem i zahvaća kožu i sluznicu anogenitalnog područja. Tipovi HPV-a označavaju se brojevima, a razlikuju se prema svom potencijalu izazivanja bolesti.
Prema zdravstvenom riziku, HPV tipovi dijele se na visokorizične (onkogene) i niskorizične (neonkogene).
Visokorizični (onkogeni) tipovi HPV-a povezani su s razvojem zloćudnih bolesti. Najvažniji među njima su HPV tipovi 16 i 18, koji se najviše povezuju s razvitkom raka vrata maternice, ali i drugih karcinoma poput raka anusa, orofarinksa, rodnice, vulve i penisa.
Osim tipova 16 i 18, u skupinu visokorizičnih ubrajaju se i tipovi 31, 33, 45, 52 i 58, koji također mogu imati ulogu u razvoju raka (ali rjeđe).
Niskorizični (neonkogeni) tipovi HPV-a, primjerice tipovi 6 i 11, mogu dovesti do promjena na koži poput genitalnih bradavica te drugih dobroćudnih promjena na koži i sluznici, koje mogu biti neugodne, ali nisu zloćudne.
Prisustvo visokorizičnog HPV tipa ne znači da će se kod osobe razviti rak. U većini slučajeva imunosni sustav uspije sam eliminirati virus.
Međutim, dugotrajna infekcija određenim visokorizičnim tipovima može, kod manjeg broja osoba, dovesti do promjena na stanicama koje se razvijaju postupno i tijekom više godina.
Upravo zbog toga prevencija, redoviti ginekološki pregledi i cijepljenje protiv HPV-a, koje štiti od najčešćih visokorizičnih i niskorizičnih tipova, imaju važnu ulogu u očuvanju spolnog i reproduktivnog zdravlja.
Cervikalne intraepitelne neoplazije (CIN) su prekancerozne promjene na stanicama vrata maternice.
Nadalje, CIN je podijeljen u 3 stupnja – CIN 1, 2, i 3 – ovisno o razini zahvaćenosti cerviksa. CIN 1 predstavlja najblaži oblik promjena, dok CIN 3 najteži. CIN-ovi nisu karcinom, ali su stanične promjene koje mogu prethoditi karcinomu raka vrata maternice.
Do spomenutih promjena može doći dugotrajnom infekcijom visokorizičnim tipom HPV-a.
HPV cjepivo razvijeno je kako bi spriječilo infekciju najčešćim i najopasnijim tipovima humanog papiloma virusa, prije nego što dođe do izlaganja virusom.
Danas je u uporabi devetvalentno HPV cjepivo, koje pruža zaštitu od devet tipova HPV-a:
Pritom, ranije su bila dostupna i primjerice četverovalentna cjepiva, no devetvalentno cjepivo danas predstavlja najširi oblik zaštite i koristi se u nacionalnim programima cijepljenja (što uključuje i Hrvatsku).
Cjepiva, kao i ostali lijekovi, mogu imati neke nuspojave. Nuspojave HPV cjepiva najčešće su blage i prolazne.
Neke od njih mogu uključivati:
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, ozbiljne nuspojave su rijetke, a benefiti cijepljenja u prevenciji bolesti povezanih s HPV-om mogu nadmašiti potencijalne rizike i/ili nuspojave.
Cijepljenje protiv humanog papiloma virusa (HPV) namijenjeno je širokom rasponu dobnih skupina, a koristi ima i prije i nakon stupanja u spolne odnose. Iako se cjepivo često percipiralo kao „cjepivo za djevojčice“, sve više se naglašava da zaštita vrijedi i za dječake, muškarce te odrasle žene.
Cijepljenje u ovoj dobi smatra se najdjelotvornijim zato što se provodi prije mogućeg kontakta s virusom. Imunosni odgovor je tada najjači, a cjepivo može pružiti visoku razinu zaštite od najrizičnijih tipova HPV-a.
Nadalje, u Hrvatskoj je HPV cjepivo besplatno i dostupno u sklopu nacionalnog programa cijepljenja za ovu dobnu skupinu.
Cijepljenje može zaštititi prije prvog kontakta s virusom, smanjiti rizik od razvoja raka povezanih s HPV-om i doprinijeti dugoročnoj javnozdravstvenoj zaštiti.
Čak i ako je osoba već spolno aktivna, cijepljenje i dalje može djelovati učinkovito. Ne liječi postojeću infekciju, ali može zaštititi od tipova HPV-a s kojima osoba još nije bila u kontaktu.
Većina ljudi u navedenoj dobnoj skupini nije bila izložena svim visokorizičnim tipovima, zbog čega cjepivo može štititi od potencijalnih budućih infekcija i smanjiti rizik od razvoja bolesti.
Neke zdravstvene ustanove u Hrvatskoj omogućuju cijepljenje i ženama starijima od 25 godina, u slučaju:
Pritom, cijepljenje u toj dobi razmatra se individualno, u dogovoru s liječnikom te se provodi prema medicinskoj indikaciji. Cjepivo može pomoći u sprječavanju ponovne infekcije ili recidiva bolesti čime se može postići dugoročna prevencija.
Muškarci (i dječaci) mogu biti nositelji virusa, ali i razviti bolesti povezane s HPV-om (primjerice karcinom anogenitalne regije i karcinom orofarinksa).
Cijepljenjem se može:
Upravo zato, cijepiti se mogu i dječaci i muškarci, a ne isključivo žene.
Infekcija HPV-om (prema WHO-u) najčešća je virusna infekcija reproduktivnog trakta, pri čemu većina infekcija prolazi bez simptoma i potrebe za brigom.
Ipak, kod nekih osoba dugotrajna infekcija visokorizičnim tipovima HPV-a može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih posljedica.
Obilježavanje Europskog tjedna prevencije raka vrata maternice, kao i Nacionalnog dana borbe protiv raka vrata maternice, podsjetnik su na važnost informiranja, ranog otkrivanja i dostupnih preventivnih mjera.
U Hrvatskoj su cijepljenje protiv HPV-a i redoviti preventivni pregledi dio javnozdravstvenog sustava, čime se omogućuje pravodobno djelovanje i smanjenje rizika od razvoja bolesti.
Zato povećanjem svjesnosti, razumijevanjem načina na koji HPV djeluje te korištenjem dostupnih preventivnih mogućnosti, svatko može aktivno sudjelovati u očuvanju vlastitog zdravlja i zdravlja svoje zajednice.
Problemi sa štitnjačom mogu se razviti polako i neprimjetno, a njihovi se simptomi često pripisuju stresu, umoru ili ubrzanom načinu života. Proizvodnjom hormona trijodtironina (T3) i tiroksina (T4), štitnjača regulira metabolizam, razinu energije, tjelesnu temperaturu, rad srca i živčanog sustava.
Razumijevanje simptoma štitnjače i načina na koji ona može utjecati na organizam pomaže prepoznati promjene koje zaslužuju dodatnu pažnju i potiče svjesniji odnos prema vlastitom zdravlju.
Siječanj, kao mjesec svjesnosti o bolestima štitnjače, podsjetnik je koliko je važno govoriti o ovoj žlijezdi i njezinoj ulozi, ne tek kada se pojave promjene u nalazima ili izraženi simptomi, već i kroz ranije informiranje i osvještavanje.
Metabolizam obuhvaća sve procese u kojima se hrana pretvara u energiju potrebnu za normalno funkcioniranje organizma. Dio te energije tijelo troši i u stanju mirovanja, što se naziva bazalni metabolizam ili bazalni metabolički tempo (engl. Basal metabolic rate, BMR).
BMR opisuje količinu energije koju tijelo koristi za osnovne životne funkcije, poput disanja i rada organa. Promjene u radu štitnjače mogu utjecati na te procese, ali se njihov učinak razlikuje od osobe do osobe.
Važno je naglasiti da se ove razlike ne očituju jednako kod svih ljudi.
Hormoni štitnjače imaju važnu ulogu u regulaciji metabolizma, no promjene njihovih razina ne znače nužno da će se kod svake osobe pojaviti isti simptomi, što uključuje i promjene u tjelesnoj težini.
Hormoni štitnjače važni su u regulaciji metabolizma, te ako se njihove razine naruše, može doći do ozbiljnih zdravstvenih komplikacija poput hipotireoze i hipertireoze.
Kod hipotireoze, smanjena proizvodnja hormona štitnjače može biti povezana s usporavanjem metaboličkih procesa, no to ne znači da će svaka osoba dobiti na težini. Neke osobe s hipotireozom nemaju izražene promjene tjelesne težine ili ih uopće nemaju.
Slično tome, kod hipertireoze se mogu pojaviti promjene u metabolizmu, koje se kod nekih osoba povezuju s gubitkom tjelesne težine.
Međutim, to nije pravilo; povećan apetit ili drugi čimbenici mogu djelomično ili u potpunosti neutralizirati te promjene, pa tjelesna težina može ostati nepromijenjena.
Iako hormoni štitnjače imaju važan utjecaj na metabolizam, promjene u tjelesnoj težini rijetko ovise isključivo o radu štitnjače. Na njih mogu utjecati i:
Upravo zato je nužno promjenu tjelesne težine promatrati u širem kontekstu i ne pripisivati ih automatski isključivo poremećaju u radu štitnjače bez odgovarajuće medicinske evaluacije.
Tijekom mjeseca svjesnosti o bolestima štitnjače, poseban se naglasak stavlja na razumijevanje ranih i često nespecifičnih simptoma, kako bi se potaknulo pravodobno informiranje i osvještavanje.
Bolesti štitnjače spadaju među najčešće endokrinološke poremećaje, a kod velikog broja ljudi mogu dugo prolaziti neprimijećeno. Razlog tome često su nespecifični simptomi, koji se lako pripiruju stresu, psihičkom opterećenju ili nezdravom načinu života.
Ipak, kada se takvi simptomi ponavljaju ili traju duže vrijeme, korisno je razmotriti i moguću ulogu štitnjače, kao dijela cjelokupne brige o zdravlju.
Simptomi hipertireoze u velikoj se mjeri mogu preklapati sa simptomima pojačanog odgovora organizma na stres. Kod nekih osoba mogu se pojaviti:
S druge strane, simptomi hipotireoze često su drugačiji, ali jednako nespecifični. Mogu uključivati:
Prisutnost navedenih simptoma ne znači nužno poremećaj rada štitnjače. Oni se mogu pojaviti i u sklopu drugih stanja kao što je stres ili preopterećenje svakodnevnim obavezama. Ipak, ako su dugotrajni ili se ponavljaju, razgovor s liječnikom može pomoći u njihovom boljem razumijevanju.
U procjeni rada štitnjače koriste se laboratorijske pretrage iz uzorka krvi, koje mogu pomoći u prepoznavanju mogućih odstupanja u njezinoj funkciji.
Najčešće se prvo određuje TSH (tireostimulirajući hormon), koji proizvodi hipofiza i koji služi kao signal štitnjači o tome koliko hormona treba izlučiti.
Promjene u razinama TSH mogu ukazivati na promijenjenu regulaciju rada štitnjače, no same po sebi ne predstavljaju dijagnozu niti izravno govore o razinama hormona štitnjače.
Zato se, prema potrebi, određuju i slobodni hormoni štitnjače fT4 i fT3, koji pokazuju udio biološki aktivnih hormona u krvi. Ovi nalazi pomažu u boljem razumijevanju hormonalne ravnoteže, ali se uvijek promatraju u širem kliničkom kontekstu.
U određenim situacijama provjeravaju se i protutijela štitnjače, najčešće anti-TPO (protutijela na tireoidnu peroksidazu) i anti-Tg (protutijela na tireoglobulin), čija prisutnost može biti povezana s autoimunim bolestima štitnjače, poput Hashimotovog tireoiditisa. Kod Gravesove bolesti mogu se detektirati i TSH-receptorska protutijela (TRAb).
Prisutnost protutijela ne znači nužno poremećaj funkcije štitnjače niti razvoj bolesti.
Ona ukazuje na imunosnu aktivnost povezanu sa štitnjačom, koja kod mnogih osoba ostaje blaga i stabilna te ne prerasta u poremećaj rada štitnjače niti u klinički značajno stanje.
Jedan od češćih uzroka poremećaja rada štitnjače su autoimune bolesti, kod kojih imunosni sustav pogrešno prepoznaje vlastito tkivo kao strano.
Najčešća autoimuna bolest štitnjače je Hashimotov tireoiditis.
Kod Hashimotovog tireoiditisa imunosni sustav stvara protutijela koja mogu utjecati na strukturu i funkciju štitnjače. Promjene se najčešće razvijaju postupno i mogu godinama prolaziti bez jasnih simptoma ili s vrlo blagim, nespecifičnim tegobama.
Kod nekih osoba s Hashimotovim tireoiditisom s vremenom se može razviti smanjena funkcija štitnjače (hipotireoza), dok kod drugih funkcija štitnjače može dugo ostati uredna. Važno je naglasiti da prisutnost protutijela ne znači nužno i razvoj simptoma, niti potrebu za liječenjem.
Mogući simptomi, ako se pojave, često su slični onima koji se viđaju kod smanjene funkcije štitnjače i mogu uključivati:
Autoimune bolesti štitnjače dio su šire skupine stanja kod kojih simptomi mogu biti blagi, promjenjivi i dugotrajno nespecifični.
Druga česta autoimuna bolest štitnjače je Gravesova bolest, stanje kod kojeg imunosni sustav potiče štitnjaču na pojačan rad.
Za razliku od Hashimotovog tireoiditisa, koji je češće povezan sa smanjenom funkcijom štitnjače, Gravesova bolest se najčešće povezuje s pojačanom funkcijom štitnjače (hipertireozom).
Kod Gravesove bolesti organizam stvara protutijela koja mogu stimulirati štitnjaču, zbog čega ona može proizvoditi više hormona nego što je potrebno. Posljedica toga mogu biti različiti simptomi, čiji se intenzitet i oblik razlikuju od osobe do osobe.
Mogući simptomi (ako se pojave) često uključuju:
Osim toga, mogu se pojaviti i promjene na očima, poput osjećaja suhoće, pritiska ili iritacije, no one nisu prisutne kod svih oboljelih.
Kao i kod drugih autoimunih bolesti štitnjače, Gravesova bolest može imati vrlo različit tijek; kod nekih osoba simptomi su izraženiji, dok su kod drugih blagi ili se razvijaju postupno.
Upravo zbog te raznolikosti, razumijevanje ove bolesti i njezinih mogućih znakova važan je dio podizanja svijesti o zdravlju štitnjače.
Osjećaj stalnog umora, promjene raspoloženja ili problemi sa spavanjem, često se pripisuju stresu i ubrzanom načinu života.
Ipak, kod nekih osoba takvi simptomi mogu biti povezani i s radom štitnjače, žlijezde koja ima važnu ulogu u regulaciji sna, energije i emocionalne ravnoteže. Hormoni štitnjače sudjeluju u regulaciji rada mozga i neurotransmitera (serotonina, dopamina i noradrenalina).
U slučaju hipotireoze, nedostatak hormona štitnjače uzrokuje smanjeno stvaranje serotonina i dopamina, što dovodi do promjena u raspoloženju, osjećaja depresije, gubitka motivacije i stvaranja umora.
Kod hipertireoze, visoka razina T3 i T4 hormona može ubrzati aktivnost središnjeg živčanog sustava. Takva neurokemijska “preopterećenost” povezuje se s pojavom anksioznosti, razdražljivosti, nesanice i emocionalne nestabilnosti.
Mjesec svjesnosti o bolestima štitnjače podsjeća nas da briga o zdravlju započinje razumijevanjem vlastitog tijela, njegovih signala i individualnih razlika.
Promjene u razini energije, raspoloženju, tjelesnoj težini ili kvaliteti sna često imaju više mogućih uzroka. Upravo zato nije potrebno donositi zaključke samostalno.
S druge strane, ako se simptomi poput umora, promjena tjelesne težine, raspoloženja ili problema sa spavanjem javljaju dulje vrijeme i ne prolaze, razgovor s liječnikom može pomoći u njihovom boljem razumijevanju.
Pravodobno prepoznavanje simptoma i reakcija na iste, razumijevanje povezanosti s tjelesnom težinom i redovite kontrole omogućuju sprječavanje dugoročnih zdravstvenih komplikacija i/ili razvitak bolesti.