Prisutan je mit vezan uz poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (eng. attention deficit/hyperactivity disorder, ADHD): da se javlja samo kod djece. Još jedan prisutan mit je kako su simptomi ADHD-a samo nestašluk.
No, istina je da se se prvi simptomi ADHD-a javljaju do 12. godine, ali za razliku od nestašluka koji se primiruje odrastanjem, simptomi ADHD-a mogu biti intenzivniji odrastanjem. Stoga, ADHD postoji i kod odraslih muškaraca i žena. Poslušajte više!
Simptomi odraslog ADHD-a često izgledaju drugačije nego u djetinjstvu:
Detaljnije poslušajte u razgovoru izv. prof. dr. sc. Saše Jevtovića, specijalista psihijatrije, voditelja Zavoda za psihološku medicinu KBC-a Zagreb i profesora na Medicinskom te Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te psihologinje dr. sc. Snježane Sekušak-Galešev, prof., iz Psihološkog centra Sekušak-Galešev, koja je obnašala i dužnost dekanice Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (2017.-2021.).
ADHD kod odraslih mogu pratiti teškoće mentalnog zdravlja, poput anksioznosti, depresivnosti, ovisnosti i uključivanja u rizična ponašanja, napominje psihijatar izv. prof. dr. sc. Saša Jevtović.
Jednako kao i u dječjoj dobi, ADHD-u u odrasloj dobi važno je pristupiti multidisciplinarno i što ranije. Prvi korak je psihologijsko testiranje.
Često dolaze visokoobrazovane i visokofunkcionalne osobe, a njihovi rezultati uglavnom pokazuju da se radi o iznadprosječno inteligentnim ljudima, od kojih su neki u djetinjstvu bili prepoznati kao darovita djeca, govori dr. sc. Snježana Sekušak-Galešev, prof. psihologije.
U slučaju potvrde dijagnoze ADHD-a, odrasle osobe se uključuju u medikamentozno liječenje, odnosno liječenje dostupnim lijekovima, a dodatno se potiče uključivanje u psihoterapiju te usvajanje vještina planiranja vremena i suočavanja sa stresom. Ovakvim pristupom nastoji se ublažiti simptome, olakšati svakodnevicu ovih ljudi te im dati praktične alate za nošenje s izazovima. Perspektivu osobe koja je prošla dijagnostiku ADHD-a te je uključena u liječenje, s nama dijeli dr. sc. Ines Ivić.
Tijekom odrastanja, Ines je pratio osjećaj da kaska za vršnjacima te da joj je za sve potrebno više vremena. Uvijek je osjećala kao da se mora truditi jače i raditi više od osoba u svojoj okolini. No za većinu simptoma i izazova pronašla je način kompenzacije te uspješno prolazila obrazovne ciljeve. Tek kada se čaša prelila, Ines nije više mogla pratiti korak sa svojm obvezama što ju je iscrpljivalo te je potražila pomoć stručnjaka. Prije dvije godine dobila je dijagnozu ADHD-a, a svi njeni izazovi i osjećaji su dobili kontekst i smisao.
Ines je danas doktorica znanosti, a svoju priču dijelu u razgovoru sa specijalistom psihijatrije Krešimirom Radićem, dr. med., iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar.
Moj savjet je da se obratite stručnjacima. S adekvatnim liječenjem život s ADHD-om je daleko jednostavniji, lakši i sretniji, savjetuje Ines svima koji sumnjaju da i sami imaju ADHD.
Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (eng. attention deficit/hyperactivity disorder, ADHD) jedan je od najčešćih neurorazvojnih poremećaja u djetinjstvu. ADHD kod djece se javlja dosta često, procijenjuje se kako se s njime suočava oko 6% školske djece u populaciji.
O ADHD-u kod djece razgovarale su dvije iskusne stručnjakinje u ovom području: specijalistkinja psihijatrije i subspecijalistkinja dječje i adolescentne psihijatrije, voditeljica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju u KBC-u Rijeka, izv. prof. prim. dr. sc. Daniela Petrić, dr. med. te psihologinja dr. sc. Snježana Sekušak-Galešev, prof., iz Psihološkog centra Sekušak-Galešev, ujedno i dekanica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (2017.-2021.).
Djeca s ADHD-om pokazuju simptome u sljedeće tri skupine:
Ponekad se, u blažim slučajevima, navedeni simptomi zamjenjuju za nestašluk. No, važna razlika je u tome što nestašna djeca postaju s vremenom zrelija, dok simptomi koje nosi ADHD odrastanjem mogu postati sve intenzivniji. Simptomi ADHD-a ometaju svakodnevno funkcioniranje djeteta i njegove okoline. Primjerice, pojavnost simptoma ometa održavanje nastave ili utječe na školski uspjeh djeteta.
Podizanjem svijesti o ADHD-u, lakše se i ranije prepoznaju djeca kojima je potrebna pomoć, ističe subspecijalistkinja dječje i adolescentne psihijatrije izv. prof. prim. dr. sc. Daniela Petrić, dr.med.
Djeca s ADHD-om mogu razviti lošu sliku o sebi, imati sniženo samopouzdanje, narušenu kvalitetu života. Dugoročno, mogu se razviti i teškoće mentalnog zdravlja.
Simptome povezane s ADHD-om, u određenim razvojnim fazama doživljavaju mnoga djeca. Primjerice, teškoće usmjeravanja i zadržavanja pažnje, vrpoljenje i nemir te impulzivnost. Kod većine djece, pojavnost ovih simptoma povezana je s razvojnom fazom. U slučaju ADHD-a, simptomi su prisutni bez obzira na razvojnu fazu, a odrastanjem se mogu intenzivirati i mijenjati.
Prvi kojima se roditelji i skrbnici mogu obratiti za pomoć su liječnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti (specijalisti pedijatrije i/ili obiteljske medicine), specijalisti školske medicine te stručne službe u odgojnim i obrazovnim ustanovama (psiholozi, pedagozi, logopedi, itd.).
Sljedeći korak je psihologijsko testiranje, koje obavljaju klinički psiholozi u specijaliziranim ustanovama, a nakon njih slijedi obrada kod specijalista psihijatrije, s uskom specijalizacijom dječje i adolescentne psihijatrije. Po potrebi se mogu uključiti i neuropedijatri, logopedi, edukacijski rehabilitatori te ostali relevantni stručnjaci.
Važan je multidisciplinaran pristup i timski rad, pogotovo kod djece školske dobi, kojoj je potreban individualizirani pristup, ističe dr. sc. Snježana Sekušak-Galešev, prof. psiholgije.
U tretmanu je vrlo važna i suradnja roditelja, dodaje dr. Petrić. Prihvaćanje da dijete ima ADHD nije jednostavno, no roditeljsko razumijevanje i dosljednost su presudni za uspješno liječenje.
Liječenje prvenstveno uključuje prilagodbu školskog pristupa te odgojne intervencije u kućanstvu. Dijelu djece potrebno je uvođenje lijekova, kojima se intenzitet simptoma značajno ublažava. Dodatno se preporučuje uključivanje samog djeteta, ali i roditelja, u psihoterapijski proces, individualni ili grupni.
Poslušajte i o ADHD-u u odrasloj dobi te poslušajte iskustvo odrasle osobe s ADHD-om!