Već u antičkoj Grčkoj razmišljalo se o transfuziji krvi u svrhu spašavanja života. Krv su smatrali sinonimom za sam život te su promatrali cirkulaciju krvi. Već tada su razmatrali razliku između venske i arterijske krvi te dali prve pretpostavke o principima koagulacije. Trebalo je proći jako puno stoljeća da se moderna medicina upusti u transfuziju krvi. Prvi pokušaji bilježe se u 17. stoljeću. U zapadnom svijetu započinje se s eksperimentalnom transfuzijom krvi, prvo među životinjama a kasnije i među ljudima. Većina tih ljudskih transfuzija u počecima je završavala kobno. Tek u 20. stoljeću znanost je došla do odgovora zašto su te transfuzije bile neuspješne. No, otkrili su se i načini kako te postupke unaprijediti i učiniti uspješnima. Kako funkcionira darivanje krvi i transfuzija, objasnio je naš dr. Nikola:
Otkriveno je kako na površini naših crvenih krvnih stanica (eritrocita) nalaze specifične molekule, koje su potom kategorizirali u tri skupine: A, B i 0 skupinu molekula. Naše tijelo stvara i protutijela, no na skupine molekula koje nisu prisutne u našem tijelu. Primjerice, osobe s krvnom grupom A imaju anti B antitijela, a osobe s B skupinom, anti A protutijela. Zato osoba krvne grupe A ne može davati krv osobi krvne grupe B ili obrnuto. Poseban slučaj su osobe koje imaju i A i B skupinu molekula, odnosno AB krvnu grupu, te osobe koje nemaju te specifične skupine molekula na svojim eritrocitima pa za njih kažemo da su krvna skupina 0.
Dodatno, osim A i B skupina molekula, postoji i skupina Rh molekula, koje grupiramo u + i – skupinu. Kao i kod AB sustava, i kod Rh skupine molekula se proizvode antitijela na suprotnu skupinu molekula. Tako osobe s Rh- faktorom ne mogu davati ili primiti krv osobe s Rh + faktorom.
Zapravo, transfuzija krvi odnosi se na transfuziju nekog derivata krvi. Tako se može napraviti koncentrat crvenih krvnih stanica (eritrocita), koncentrat krvnih tjelešaca za zgrušavanje (trombocita) ili nekei od derivata krvne plazme.
Da bi osoba postala darivatelj, mora zadovoljiti određene kriterije. U Hrvatskoj treba ispuniti konkretne uvjete vezane uz:
Zadovoljavanje ovih kriterija osigurava sigurnost i učinkovitost u postupku darivanja krvi.
Osobe moraju biti starije od 18 godina da bi mogle darivati krv. Gornja dobna granica obično iznosi 65 godina. Minimalna tjelesna težina potrebna za darivanje krvi je 55 kilograma. Ovi kriteriji osmišljeni su kako bi se osiguralo da darivatelj ima dovoljno fizičke spremnosti za sigurno darivanje.
Krvni tlak darivatelja mora biti unutar normalnih granica, što znači da sistolički tlak treba biti između 100 i 180 mmHg, a dijastolički između 60 i 100 mmHg. Puls također mora biti u normalnom rasponu, odnosno između 50 i 100 otkucaja u minuti. Također, hemoglobin kod muškaraca treba iznositi 135 g/L, a kod žena 125 g/L.
Ove mjere opreza nužne su za minimalizaciju rizika za darivatelja i osiguranje kvalitete prikupljene krvi. Pružatelji zdravstvenih usluga provjeravaju ove parametre prije svake donacije.
Ovo je ključno kako bi se osiguralo da su darivatelji zdravi i sposobni za darivanje.
Prije darivanja krvi preporučuje se pojesti lagani obrok i unijeti dovoljnu količinu bezalkoholne tekućine. Potrebno je ponijeti osobnu iskaznicu ili putovnicu te zdravstvenu iskaznicu. Također, ako već imate Iskaznicu darivatelja krvi, ponesite je sa sobom kako bi se moglo evidentirati novo darivanje.
Kada se uzima krv, igla se ubode u venu na unutarnjoj strani lakta. Tijekom darivanja, koje traje oko 8 do 12 minuta, igla ostaje u veni. Nakon što se krv uzme, igla se izvadi, a na mjesto uboda stavlja se komadić vate i ruka se podigne kako bi se vena što prije zatvorila. Obično sve prođe bez problema i ostane samo sitna točkica na koži.
Ipak, kod oko 1 do 2% ljudi može se stvoriti lagana oteklina oko mjesta uboda, ponekad uz promjenu boje kože i osjećaj nelagode ili boli. To se može dogoditi ako je iglu bilo teže postaviti ili ako nije savršeno “sjela” u veni, pa je dio krvi iscurio u tkivo ispod kože.
Oteklina se može pojaviti i kasnije, ako vena nije potpuno zatvorena ili ako se ruka previše koristi odmah nakon darivanja. Iako nije opasna, oteklina može biti neugodna. Preporučuje se staviti oblog od alkohola i mirovati s rukom. Ako ne prođe za 2–3 dana, treba se javiti liječniku ili u transfuzijsku ustanovu.
Većina ljudi daruje krv bez ikakvih problema i organizam se brzo prilagodi na gubitak otprilike pola litre krvi. No, kod manjeg broja darivatelja (oko 3 do 5%) mogu se javiti nuspojave. One mogu nastupiti odmah ili nekoliko sati nakon darivanja. Najčešće su blage i uključuju osjećaj nelagode, vrtoglavicu, znojenje, bljedilo, mučninu ili laganu tjeskobu. U rijetkim slučajevima, mogu se javiti jače reakcije poput nesvjestice ili grčeva, i to kod 1 do 3% onih koji imaju nuspojave. Takve reakcije češće se događaju ako je osoba jako umorna, nije dovoljno spavala, nije jela prije darivanja ili je jako nervozna. U takvim situacijama tijelo se teže nosi s privremenim gubitkom krvi. Zato je važno prije darivanja dobro jesti, naspavati se i opustiti.
Osobe koje boluju od ozbiljnih bolesti srca i krvnih žila, autoimunih bolesti, zloćudnih bolesti, raznih kroničnih bolesti, zaraznih bolesti, kao i psihičkih i neuroloških bolesti, nisu potencijalni darivatelji krvi.
Također, određena rizična socijalna ponašanja mogu isključiti mogućnost darivanja. Primjeri uključuju:
Ova pravila stvorena su kako bi se osiguralo zdravlje i sigurnost kako darivatelja, tako i primatelja krvi.
Darivanje krvi je važno kako bi zalihe krvi u našim transfuzijskim i bolničkim centrima bio dostatan za sve kojima je transfuzija potrebna. Većina zdrave odrasle populacije može biti darivatelj krvi, a stanje zaliha krvi u svakom trenutku možete provjeriti na internetskoj stranici Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu.
14. lipnja – Svjetski dan darivatelja krvi
Dolaskom ljeta i sezone godišnjih odmora, izlaganje suncu postaje učestalije. Neumjereno i dugotrajno izlaganje sunčevim zrakama šteti našoj koži, očima i imunološkom sustavu. Važno je poznavati rizike povezane s dugotrajnim izlaganjem zrakama poznatih kao UV zračenje. Praćenje UV indeksa, izbjegavanje boravka na otvorenom u vrijeme najveće insolacije i fotoprotekcija su glavni načini za sigurniji boravak na suncu. Više o tome objasnila nam je farmaceutkinja Tihana Brkić.
Sunčevo zračenje uključuje ultraljubičasto (UV) zračenje, vidljivo zračenje (svjetlost) i infracrveno (IR) zračenje. UV zračenje je biološki najaktivnije i dijeli se na UV-A, UV-B i UV-C područja prema duljini vala i biološkim osobinama.
UV-A zrake prodiru do površine Zemlje tijekom cijele godine jednakim intenzitetom. Odgovorne su za starenje kože (eng. aging), a u većim dozama uzrokuju eritem i tzv. neposrednu pigmentaciju.
UV-B zrake intenzivnije dopiru do Zemlje ljeti te variraju tijekom dana. Uzrokuju iritacije konjuktive oka, potiču stvaranje debljeg epidermisa i novog melanina, odgovorne su za stvaranje opeklina (burn) i tamnjenje kože.
UV-C zrake su najopasnije, ali ne dopiru do površine Zemlje jer se apsorbiraju u ozonskom sloju.
UV zračenje oštećuje DNK, uzrokuje genske mutacije, imunosupresiju, oksidativni stres i upalne reakcije. Sve to može dovesti do staničnih atipija i malignog rasta. Najčešće komplikacije povezane s UV zračenjem uključuju opekline, preuranjeno starenje, alergije na sunce, hiperpigmentacije i reakcije fotoosjetljivosti. Promjene na koži uzrokovane UV zračenjem mogu se podijeliti na:
Fotoprotekcija podrazumijeva niz mjera za zaštitu od štetnih učinaka UV zračenja. To uključuje izbjegavanje izlaganja suncu između 10 i 16 sati, nošenje zaštitne odjeće, naočala i korištenje proizvoda za zaštitu od sunca. Odjeća, posebno poliester i gusto tkani materijali tamnih boja, pruža bolju zaštitu od UV zraka. Suha odjeća također pruža bolju zaštitu od mokre.
Kozmetički proizvodi za zaštitu od sunca trebali bi pružati zaštitu sličnu odjeći. SPF (Sun Protection Factor) označava omjer minimalne doze UV zračenja potrebne za nastajanje eritema na zaštićenoj i nezaštićenoj koži. Proizvodi za zaštitu od sunca dijele se na:
Organska/kemijska zaštitna sredstva: Apsorbiraju fotone UV zračenja
Anorganska/mineralna/fizikalna zaštitna sredstva: Odbijaju ili raspršuju UV zrake
Odabir proizvoda s adekvatnim zaštitnim faktorom ovisi o nizu čimbenika poput tipa kože, dijela tijela, UV indeksa i godišnjeg doba.
Važno je učestalo nanošenje proizvoda za zaštitu od sunca u količinama sličnim onima kod testiranja (2 mg/cm² kože). Ljekarnik kao najdostupniji zdravstveni djelatnik može pomoći u odabiru najprikladnijeg proizvoda za zaštitu od sunca te savjetovati o pravilnoj primjeni.
Korištenjem odgovarajuće fotoprotekcije, možemo se sigurno izlagati suncu i uživati u ljetnim radostima bez straha od štetnih učinaka UV zračenja.