O bipolarnom poremećaju u našim „Dobrim pričama“ razgovarali smo s influencericom Tenom Sakar Vukić. Ova 37-godišnja Zagrepčanka educira stotine tisuća mladih i razbija predrasude o mentalnim bolestima. Uistinu, Tena je iz društvenih mreža izvukla ono najbolje, a to je da se otvoreno priča o temama koje su bitne i o kojima se ne bi trebali sramiti razgovarati. Jedna od njih je bipolarni poremećaj koji joj je dijagnosticiran!
Na samom početku razgovora, Tena nam je otkrila kada je počela osjetiti prve simptome bipolarnog poremećaja:
„Borim se s bipolarnim poremećajem od 2006. godine, dakle punih šesnaest godina. Prvi simptomi pojavili su se još u djetinjstvu. Imala sam užasne strahove od mraka, skoro paranoidne, a od horor-filmova nisam htjela ići sama u podrum. Nisam htjela spavati sama do 12. godine. Išla sam u krevet kod roditelja, kod bake i djeda ili brata – kud god, samo da ne spavam sama. Osim toga imala sam sindrom nemirnih nogu, ali tad nismo o tome razgovarali iako ne znam zašto. U odrasloj dobi, negdje između 18. i 19. godine, na prvoj godini faksa počela sam imati autodestruktivne porive“.
Od ozbiljnijih simptoma do dijagnoze prošlo je godinu i pol, a Tena kaže kako je imala sreće da je tako brzo dobila dijagnozu.
„Dijagnoza je bila određeno olakšanje jer se od te točke zna kako dalje, znamo što trebamo učiniti da mogu s tim koliko-toliko normalno živjeti“, priča nam Tena.
Brojni je znaju po ulozi u seriji Zabranjena ljubav i reklamama, no iza seta joj nije bilo lako.
„Baš u trenucima kad sam prolazila jednu tešku maniju bila u Austriji, bila sam u posjetu prijateljici i na modeling-gaži. Bila je to psihotična manija, mislila sam da me netko želi ubiti, da sam nepoželjna. Osim toga razgovarala sam s ljudima kroz misli i mislila sam da ih razumijem, da jedni druge kontroliramo kroz misli. Bilo je to baš teško razdoblje nakon kojega sam polako pala u tešku depresiju. Istovremeno sam dobila ulogu u seriji Zabranjena ljubav, koja je tad bila dosta popularna.
Moj lik trebao je biti sretan i ja sam zapravo trebala dolaziti na set sretna jer se ostvarilo nešto što sam si željela, što mi se sviđa, a zapravo sam bila strgana. To mi je bila jedna od gorih faza jer me depresija dovela do toga da pomišljam na samoubojstvo. Srećom, došla sam do psihijatrice prof. dr. sc. Slađane Štrkalj Ivezić u Vrapču i ona je relativno lako zaključila o čemu se radi i dala mi dijagnozu. Propisala mi je stabilizator raspoloženja i antidepresiv i u roku od nekih dva do tri tjedna osjećala sam se drastično bolje“, objašnjava.
Na pitanje o tome koliko se često izmjenjuju depresivne faze i faze psihoze, Tena nam otkriva:
„Bipolarni poremećaj nije ciklotimija, tu nema promjena raspoloženja iz minute u minutu Faza depresije može biti jako duga, čak do 12 mjeseci – manje ili više intenzivna. Izmjene se odvijaju u ciklusima. Vi ste, recimo, bili depresivni sad tri mjeseca, onda se to izjednači, budete bolje, ali možete bez povoda ili s nekim povodom ući u maniju za mjesec dana, a ne morate ni za pet godina. Ako se vodi uredan život bez velikog stresa, generalno pravilo je da će remisija trajati dulje“.
Terapija, posjeti psihologu dio su Tenine svakodnevice. S obzirom da je bipolarni poremećaj kompleksna i dugotrajna bolest, to je od iznimne važnosti.
„Inače pijem stabilizator raspoloženja i antidepresiv, melatonin za spavanje te jedan jako lagani antipsihotik. Ako bih ušla u maniju i krenula s nekim povišenim raspoloženjem, onda bih trebala uzeti malo jači antipsihotik. Također idem jednom godišnje na TMS, to je transkranijalna magnetska stimulacija mozga. Idem na psihoterapiju kod psihologa barem jednom mjesečno. Također odlazim na redovitu na kontrolu kod psihijatra u KBC Zagreb ili na Vrapče. Imam dvije psihijatrice jer nekada jedna od njih nije dostupna ili je prekapacitirana. Obje me dobro poznaju i za mene je to savršena kombinacija, iako sam ih tražila čak 16 godina“, priča nam.
Pored terapije, Tena se trudi voditi uredan način života.
„To znači da redovno jedem, da redovno spavam, da ne odlazim na druženja, evente i u gužve, jer me to iznimno iscrpljuje. Ne idem na rođendane ili na svadbe, jednostavno kažem da ne mogu. Osim toga pomaže mi bavljenje sportom i trčanje – ali samo kada sam dobro“, naglašava.
Obitelj joj je veliki oslonac.
„Moja obitelj se dobro nosi sa svim mojim fazama i velika su mi podrška. Međutim, emotivno je to svakom teško. Ima uvijek u tim situacijama onih koji razumiju i podupiru oboljelog člana obitelji i onih koji uopće ne razumiju i ne podupiru svoje voljene – ali i jednima i drugima jednako je teško. Stvar je u tome da se vaša bolest odnosi na vaše misli i ideje, na vašu unutrašnjost, intimu. Zato i jesu te teme toliki tabu“, kaže Tena.
Na pitanje kako se danas osjeća, odgovara:
„Danas se osjećam dobro, svoja. Nisam prevesela, preaktivna, prenabrijana, a nisam ni stjerana u kut sama od sebe i gurnuta na pod. Baš sam OK. Pozitivna nula. Mi bipolarci određujemo svoje stanje s nula ako smo baš dobro pa sve do plus pet ili minus pet“.
Inače, Tenu smo „otkrili“ na TikToku gdje je stekla veliku popularnost. Preko 200 tisuća pratitelja educira o bipolarnom poremećaju, otvoreno razgovara o svojoj borbi i ohrabruje ljude u sličnoj situaciji da potraže stručnu pomoć.
„Svoju publiku na TikToku smatram digitalnom obitelji. Ja njih stvarno volim. Možda to nekomu zvuči čudno, ali meni je moja publika jako bitna. Ja s njima dijelim sva svoja loša i dobra razdoblja. Djecu i obitelj u principu skoro uopće ne snimam, to zadržavam za sebe, a za mene moja bolest nije intima već razgovor u svrhu općeg dobra. Sretna sam što mogu educirati mlade o mentalnim bolestima i govoriti o mentalnom zdravlju. Moja je publika široka – od Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Crne Gore pa do Hrvatske.
Dobivam hrpu upita i poruka o mentalnom zdravlju. Nekada to budu teške priče, složene i duboke poruke. Ljudi ponekad i dijele sa mnom svoje dijagnoze i mole za savjete, a ja nisam stručnjak. Zato ih uvijek usmjeravam da se jave doktoru opće prakse ili psihijatru. Potičem ih da razgovaraju sa svojim bližnjima, svojom obitelji, da se ne srame, da vole sebe“, zaključuje Tena Sakar Vukić.
Svjetski dan bipolarnog poremećaja obilježava se svake godine 30. ožujka.
Rak dojke je jedan od najčešćih oblika raka kod žena i prepoznavanje simptoma u ranoj fazi može značajno povećati šanse za uspješno liječenje.
Simptomi raka dojke variraju od osobe do osobe, ali postoje neki zajednički znakovi koji mogu ukazivati na prisutnost ove bolesti. Pravovremeno prepoznavanje simptoma može povećati šanse za uspješno liječenje i spasiti živote.
Jedan od najčešćih simptoma raka dojke je pojava kvržice ili zadebljanja u dojci ili pazuhu. Ove kvržice često nisu bolne, ali je važno obratiti pažnju na bilo kakvu novu pojavu ili promjenu u postojećim kvržicama. Kvržica može biti mali, čvrsti čvor koji je drugačiji na dodir od ostatka tkiva dojke.
Svaka promjena u veličini ili obliku dojke može biti znak upozorenja. Asimetrija između dojki koja prethodno nije postojala, povećanje ili smanjenje dojke te promjene u položaju dojki također mogu ukazivati na rak.
Promjene na koži dojke poput crvenila, ljuskanja ili naborane kože mogu biti znak raka dojke. Ako koža dojke nalikuje narančinoj kori, to može ukazivati na upalni rak dojke. Ove promjene često prate i osjećaj topline ili svrbež na zahvaćenom području.
Iscjedak iz bradavice, naročito onaj koji je krvav ili proziran, može biti znak upozorenja. Iscjedak koji nije povezan s dojenjem odmah treba istražiti. Promjene u količini i konzistenciji iscjetka su također važne za zabilježiti.
Uvlačenje ili promjena položaja bradavice može biti simptom raka dojke. Uvlačenje, uvijanje ili okretanje bradavice prema unutra može ukazivati na prisutnost kvržice ispod površine kože. Ova promjena može biti postepena ili iznenadna.
Bol nije najučestaliji simptom raka dojke, ali može biti prisutna. Može varirati od blage do intenzivne i može se osjećati u cijeloj dojci ili samo na jednom mjestu. Nadalje, bol u pazuhu, osobito ako je praćena oticanjem, također može biti znak upozorenja.
Povećani limfni čvorovi u pazuhu ili oko ključne kosti mogu biti znak širenja raka. Ove promjene obično nisu praćene bolom, ali mogu uzrokovati nelagodu i osjećaj pritiska. Povećani limfni čvorovi mogu se osjetiti kao male, tvrde kvržice ispod kože.
Redoviti samopregledi dojki ključni su za rano otkrivanje raka dojke. Žene bi trebale obavljati samopreglede jednom mjesečno, najbolje nekoliko dana nakon menstruacije kada su grudi manje osjetljive. Ako se primijeti bilo kakva promjena, važno je odmah se obratiti liječniku.
Stručnjaci preporučuju redovite mamografske preglede počevši od 40. godine života ili ranije ako postoji obiteljska povijest raka dojke. Važno je redovito obavljati samopregled dojki te uočene promjene prijaviti liječniku. Rano otkrivanje značajno poboljšava prognozu i omogućava uspješnije liječenje.
Rani simptomi raka dojke mogu uključivati kvržice, promjene u veličini ili obliku dojke, promjene na koži dojke, iscjedak iz bradavice te bol u dojci ili pazuhu.
Rjeđi simptomi mogu uključivati promjene u teksturi kože, oticanje dojke te promjene u limfnim čvorovima.
U slučaju bilo kakvih promjena, ključno je odmah se konzultirati s liječnikom. Rano otkrivanje značajno povećava šanse za uspješno liječenje.
Idealno je obavljati samopregled dojki jednom mjesečno, najbolje nekoliko dana nakon menstruacije.
Mamografija je ključna dijagnostička metoda koja može otkriti rak dojke i do dvije godine prije nego se simptomi pojave. Preporučuje se redovito obavljanje mamografskih pregleda od 40. godine života.
Dan narcisa humanitarna je akcija namijenjena jačanju svijesti o prevenciji i ranom otkrivanju raka dojke te se tradicionalno se obilježava prve subote proljeća.