Znaš onaj osjećaj kad dan prođe, a ne znaš gdje je nestao? Glava puna, tijelo umorno, a nisi siguran jesi li išta stvarno “doživio”? Mobitel ti je zadnje što vidiš navečer i prvo što dotakneš ujutro. Poruke, notifikacije, emailovi, skrolanje. Puno informacija, a malo odmora. Puno kontakta, a malo stvarne povezanosti. Ako ti je sve ovo poznato – nisi sam/a. Ne moraš imati “veliki problem” da bi se počeo/počela brinuti za svoje mentalno zdravlje. Baš suprotno. Mentalno zdravlje je poput biljke koju treba redovito zalijevati.
Dovoljno je primijetiti da si prečesto umoran, nervozan, rastresen ili jednostavno “izvan sebe”. A kako si pomoći? Pa zapravo je vrlo jedostavno, ali je riječ o navikama koje treba primijeniti baš svaki dan, bez iznimke.
Zvuči banalno, ali većina nas se više ne zna zastati. Kad ne radimo, osjećamo krivnju. Kad imamo slobodno, tražimo čime bismo ga “napunili”. I tako u krug. U danu odvoji 10 minuta za ništa. Doslovno. Bez ekrana, bez zadatka, bez plana.
Mobitel ti ne treba biti alarm, sat, kalendar i prijatelj u isto vrijeme. Kad je sve u njemu teško je isključiti se. Isključi notifikacije koje te prekidaju usred dana. Ostavi mobitel u drugoj sobi dok spavaš. Uvedi “digitalnu tišinu” barem sat vremena dnevno – bez skrolanja, bez provjeravanja.
Društvene mreže nisu problem same po sebi, ali način na koji ih koristimo često postane zamka. Prati profile koji te stvarno vesele ili inspiriraju. Ako te nešto stalno iritira, uspoređuješ se ili osjećaš manje vrijednim, to nije “motivacija”, to je tiho trovanje. I da, realan život ne izgleda kao story. I to je okej.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo unutar svoje strukture ima poseban odjel koji se bavi isključivo promicanjem mentalnog zdravlja. Na njihovoj web stranici možete, osim korisnih edukativnih materijala, pronaći informacije o tome gdje se, kome i kada možete javiti.
Poruke nisu isto što i razgovor. Like nije isto što i podrška. Zoom nije isto što i smijeh za istim stolom. Nazovi nekoga, iniciraj kavu, šetnju, posjet. Ljudi često čekaju da ih netko “zovne”. Ako ti netko nedostaje, javi se. Nemoj čekati “pravi trenutak”.
Manjak sna nije znak ambicije, nego nebrige o sebi. A kad duže vrijeme loše spavaš, sve postaje teže: raspoloženje, koncentracija, odnosi, imunitet.. Pokušaj ići na spavanje u slično vrijeme, čak i vikendom. Ako ne možeš zaspati, ne forsiraj – diši, čitaj, budi nježan prema sebi.
I za kraj: ne moraš biti superheroj. Ne moraš znati sve, raditi sve, biti svima dostupan i stalno pozitivan jer to nije odlika dobrog mentalnog zdravlja. Ponekad je najveća hrabrost, priznati da ti treba pauza. Ili podrška. Ili samo tišina. Briga o sebi ne počinje kad sve “pukne”, nego u malim svakodnevnim odlukama.
Zato kreni danas, ne velikim korakom, nego jednim malim da prema sebi. Baš kao što brinemo o fizičkom zdravlju isto bi trebali činiti i za mentalno zdravlje. Svaki dan!
Šećerna bolest ili dijabetes je kronična bolest koja nastaje kao posljedica nemogućnosti tijela da proizvodi ili koristi inzulin. Glukoza je ključna za energiju u tijelu, a hormon inzulin, koji proizvodi gušterača, omogućava glukozi da uđe u stanice. Kod dijabetesa dolazi do problema s proizvodnjom ili upotrebom inzulina, što rezultira visokim razinama šećera u krvi.
Inzulin je hormon u čovjekovom tijelu koji regulira koncentraciju šećera u krvi, a luči ga gušterača. Kada osoba pojede određenu hranu, ona se razgrađuje do jednostavnih šećera, od kojih je najvažnija glukoza. U normalnim uvjetima, glukoza iz krvi ulazi u stanice te se njenom razgradnjom stvara energija. Prelazak glukoze iz krvi u stanice omogućuje inzulin, no ako ga organizam nema dovoljno ili je nedovoljno učinkovit, glukoza se zadržava u krvi te njena vrijednost raste. Slijedom toga javlja se-dijabetes. Stanje kada inzulina ima dovoljno u organizmu, ali on ne radi ili radi smanjeno naziva se inzulinska rezistencija što dovodi do razvoja predijabetesa
S ciljem podizanja svijesti o dijabetesu, 14. studenog obilježava se Svjetski dan šećerne bolesti, a u Hrvatskoj Nacionalni dan šećerne bolesti 14. svibnja.
Hemoglobin A1c test ili HbA1c je test koji pokazuje količinu šećera vezanu uz hemoglobin u crvenim krvnim zrncima. Pretraga se obavlja tako što se uzme uzorak krvi iz vene ili prsta. Rezultat je pokazatelj cjelokupne kontrole šećera jer prikazuje kako je nadziran u krvi u protekla tri mjeseca. Normalnim razinama smatraju se one niže od 6,5 %.
Dijagnoza dijabetesa također se uspostavlja mjerenjem glukoze natašte. U tom slučaju pacijent odlazi na vađenje krvi, a prije testiranja ne smije ništa jesti ni piti barem 8 sati. Liječnik može zatražiti i test opterećenja glukozom za kojeg se koristi kratica OGTT. Prilikom testiranja, mjeri se glukoza u krvi na tašte, a nakon toga se popije slatka tekućina (75 g šećera rastopljenog u vodi). Mjerenje glukoze u krvi ponavlja se za dva sata. U slučaju da je vrijednost glukoze veća od 11,1 mmol/L potvrđuje se dijagnoza šećerne bolesti.
Vrijednosti glukoze mogu biti veće od normalnih (između 6 i 7 mmol/L natašte ili između 7,8 i 11,1 mmol/L nakon 2 sata u OGTT-u), a ipak manje od razina prema kojima se dijagnosticira dijabetes. U tom slučaju se postavlja dijagnoza predijabetesa, odnosno poremećene tolerancije glukoze.
Kriterij za dijagnozu šećerne bolesti su:
HbA1c ≥ 6,5 % ili ≥ 154 mg/dl
glukoza u plazmi natašte ≥ 7,0 mmol/L
test opterećenja glukozom ≥ 11,1 mmol/L
slučajna glikemija ≥ 11,1 mmol/L
„U Hrvatskoj je 2023. godine prema prvim podacima CroDiab registra (Nacionalni registar osoba sa šećernom bolešću) registrirano 395.058 osoba s dijagnozom šećerne bolesti. Ranija istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj tek 60 % oboljelih osoba ima postavljenu dijagnozu tako da se procjenjuje da je ukupan broj oboljelih veći od 600.000“, navodi se na stranicama Hrvatskog javnog zdravstva (HZJZ).
Primarni cilj liječenja šećerne bolesti jest održavati razinu šećera u krvi unutar normalnih granica što je više moguće. Potpuno normalnu razinu je teško održati, ali što je razina kod dijabetičara bliža tomu, manja je vjerojatnost razvijanja komplikacija. Da bi se dijabetes stavio pod kontrolu potrebna je uravnotežena prehrana, tjelesna aktivnost i adekvatna terapija. Naravno, uz sve to, bolesniku je od velike važnosti podrška i edukacija.
Lijekovi za liječenje dijabetesa dijele se na inzuline, oralne hipoglikemike i ostale neinzulinske lijekove. Inzulinska terapija kod šećerne bolesti tipa 2 potrebna je kada se ne postiže zadovoljavajuća regulacija glikemije, uz kombinaciju oralnih i ostalih neinzulinskih hipoglikemika. Inzulinski pripravci dijele se na brzodjelujuće, srednjedugodjelujuće, dugodjelujuće te inzulinske pripravke s bifazičnim djelovanjem. Moderan oblik inzulinskog liječenja su inzulinske pumpe.
Pored terapije lijekovima, vrlo je važno da osoba koja ima dijabetes konzumira zdrave namirnice, fizički je aktivna i izbjegava „poroke“.To podrazumijeva izbjegavanje hrane sa zasićenim masnim kiselinama, hrane bogate jednostavnim šećerom, kao i alkohola. Opće je poznato da je nikotin štetan, a za osobe s dijabetesom pušenje može uzrokovati još veća oštećenja. Kako bi izbjegli dodatne komplikacije preporuča se prestanak pušenja. U ranim fazama dijabetesa pravilna prehrana i tjelesna aktivnost mogu biti snažno sredstvo kontrole bolesti. Prema preporukama Američkog dijabetološkog društva, pravilna prehrana bi trebala sadržavati 45-60% energije iz ugljikohidrata (većinom složenih s niskim glikemijskim indeksom), do 25 % energije iz unosa masti, 12-20% energije iz unosa proteina i topljivih prehrambenih vlakana više od 25 grama/dan (voće i povrće). Preporučena količina soli je 6 grama na dan. Ovaj energetski unos se prilagođava individualno i ovisno o dnevnim potrebama.
Blagodati fizičke aktivnosti kod osoba oboljelih od dijabetesa su brojne. Održavanje tjelesne težine, smanjenje rizičnih čimbenika za razvoj arterijske hipertenzije i hiperlipidemije samo su neke od prednosti.