Emocionalno, odnosno kompulzivno prejedanje definira se kao konzumiranje prevelike količine hrane u kratkom vremenskom periodu. Takav način konzumiranja hrane najčešće je popraćen osjećajem gubitka kontrole, odnosno osjećajem da se ne može prestati jesti ili kontrolirati što, koliko i kako se jede.
Neki od znakova emocionalnog prejedanja jesu brzo i odsutno, nesvjesno konzumiranje hrane. Nadalje, kontinuirano jedenje hrane sve dok se ne osjeti nelagoda u želucu. Takošer, jedenje velike količine hrane iako fizička glad nije prisutna. Kod osoba koje se emocionalno prejedaju obično su prisutni osjećaji krivnje i srama. Javlja se i napetost i stres te depresivnog raspoloženja. A posljedica leži u prejedanju. Da bi se dijagnosticiralo emocionalno prejedanje, potrebno je zadovoljiti kriterije, njihovu prisutnost i trajanje. Kriterij su propisani Dijagnostičkim priručnikom za duševne poremećaje (DSM-5).
Važno je naglasiti kako emocionalno prejedanje nije sinonim za povremeno (emocionalno) jedenje kako bi se „utješili“. Ne zaboravimo da su hrana i emocije povezani: ne samo da hrana i njezini kemijski sastavi utječu na kemijske procese u našem tijelu već i doživljaj hrane koju jedemo ima snažnu emocionalnu komponentu. Svi se rado sjetimo toplog bakinog kruha, božićnih kolačića koji su se spremali u našem domu pa je dovoljno da ih negdje vidimo, osjetimo njihov miris ili ih se samo prisjetimo kako bi probudili to sjećanje i „oživjeli“ ga.
Jedan od prvih znakova je konzumiranje hrane u situacijama u kojima osoba ne osjeća fizičku glad. Naime, osoba za hranom poseže iz neugodnih emocija. One mogu biti jedan od pokazatelja da osoba proživljava neku stresnu situaciju, privatno ili poslovno. Isto tako i da ima narušen odnos prema sebi ili s drugima. Tu vrstu gladi nazivamo emocionalna glad. Kada se radi o njoj, žudnja za hranom je toliko snažna da mora biti zadovoljena „odmah i sada“. I to s točno određenom hranom. Točno onom hranom za kojom se žudi! To je najčešće visokokalorična hrana, masna ili slatka koja na trenutak može imati „anestetski“ učinak.
Osjećaj emocionalne gladi trenutačno se zadovoljava konzumiranjem, ali sitost se ne postiže jer i u situaciji kada je osoba fizički sita ona nastavlja jesti. Umjesto osjećaja sitosti i zadovoljstva, nakon konzumiranja hrane javljaju se osjećaj krivnje, srama pa čak i osjećaj gađenja i mučnine. Radi takvih osjećaja osobe koje se emocionalno prejedaju to najčešće rade u tajnosti, navečer i u noći dok drugi spavaju ili u bilo kojem drugom trenutku u danu kada su sami i „sigurni“ da ih nitko neće vidjeti.
Uzroci i okidači mogu biti razni. Neki od najčešćih su:
Ne samo kalorijska, ograničen unos kalorija, već i kognitivna koja se odnosi na to da osoba treba paziti što, kako, kada i koliko jede i to su najčešće vrlo rigorozna pravila. Bilo koje minimalno odstupanje od tih pravila osoba najčešće doživljava kao gubitak kontrole. Restrikcija je zapravo naučena i naglašena posebice kod osoba koje su bile na dijetama ili ih više puta prakticirale. Također, osobe koje hranu dijele na „dobru“ ili „lošu“, „zdravu-nezdravu“ nerijetko imaju restriktivan odnos prema hrani pa onda kada „popuste“ i ne mogu se pridržavati isključivo „zdravoga“ jedu „loše“ i time se kažnjavaju za svoj neuspjeh.
Na ponašanja i odnos prema hrani mogu utjecati razni događaji i emocije. Hrana može služiti kao jedna vrsta distrakcije ili bijega, za odvraćanje pažnje od negativnih događaja tako za ublažavanje neugodnih emocionalnih stanja. Kod osoba koje se prejedaju često je prisutan osjećaj praznine (emocionalne) kojeg pokušavaju ispuniti hranom…
Alkohol povećava dezinhibiciju te je osoba manje sposobna oduprijeti se impulsima i procijeniti koliko će joj biti loše ako se impulsu prepusti. Nadalje, alkohol dovodi neke ljude do negativnih emocionalnih stanja koja mogu biti dodatni okidač za epizode prejedanja.
Budući da se epizode prejedanja uglavnom događaju u tajnosti pa tako biti sam/a povećava rizik. Osjećaj samoće tada može biti daljnji čimbenik koji utječe na epizode budući da određuje neugodna emocionalna stanja za koja osoba rješenje pronalazi upravo u hrani.
Nestrukturirani dani, bez rutine, čine ljude izloženijima riziku od prejedanja. Zapravo, nedostatak strukturiranog vremena može biti popraćen emocionalnim stanjima kao što je dosada i to može biti dodatni čimbenik koji izaziva prejedanje.
Pomoć bi bilo dobro potražiti kada osoba primijeti prve znakove koji upućuju na to da hranu koristi kao jednu vrstu „flastera“. To može biti za emocionalne rane ili kada osoba primijeti opterećujuću prisutnost misli o hrani. Te misli predstavljaju bijeg od svakodnevice ili način suočavanja sa određenim životnim situacijama. Naravno, tu su i probavne tegobe, promjene u svakodnevnom funkcioniranju, radu, odmoru i spavanju. Sve su to pokazatelji da je vrijeme za obratiti se stručnoj osobi za podršku i unaprijediti odnos prema hrani.
Dobro je osvještavati kakav odnos prema hrani imamo. Također, i prepoznati znakove koji upućuju da bi taj odnos trebao biti bolji. Odnosno, djelovati preventivno. No, znamo da to nije baš jednostavno. Istraživanja nam pokazuju da su osobe koje imaju poremećaj prejedanja, manje sklone zatražiti pomoć i podršku. U trenutku kada osoba odluči zatražiti pomoć i podršku, jako je važno da to bude na pravoj adresi. Dakle, kod educiranih stručnjaka koji se bave ovom temom! To su najčešće psiholozi, psihoterapeuti, psihijatri ili liječnici i nutricionisti s psihološkim/psihoterapeutskim znanjem.
Postoje razne tehnike koje se primjenjuju ovisno o razini problema i ostalim kriterijima istoga. Jedna od ključnih stvari koja pomaže kod zaustavljanja emocionalnog prejedanja je osvještavanje i otkrivanje uzroka koji stoji u pozadini tog ponašanja. U tom procesu podrška stručne osobe ima važnu ulogu. Nadalje, svakom pojedincu važno je pristupiti na individualan način. Isto tako, treba uzeti u obzir cjelokupne životne navike osobe i njezino zdravstveno stanje.
Redovnom konzumacijom uravnoteženih i raznovrsnih obroka te usklađenim dnevnim ritmom (san – rad-odmor- odnosi s drugima) osigurava se optimalno funkcioniranje. Na taj način se preveniraju potencijalne epizode prejedanja. Jedna od praktičnih tehnika koju osoba može primijeniti u situacijama prejedanja odnosi se na disanje. Disanje je učinkovit alat koji može pomoći da se zaustavi taj osjećaj žudnje za hranom koji je nekontroliran, a uzrokovan negativnim, nemirnim mislima i neugodnim emocijama. Riječ je o polaganom trbušnom/dijafragmalnom disanju koje ima umirujući učinak. Učinkovita tehnika je i svjesno jedenje koje osoba može primjenjivati u svojoj svakodnevici i samostalno, nakon što usvoji osnove i načela takvog pristupa jedenju.
Svjesno jedenje omogućuje nam i uživanje u hrani kao izvoru zadovoljstva i zdravog užitka, bez grižnje savjesti. Također, kognitivno bihevioralna terapija te interpersonalna terapija za sada su pokazale izvrsne rezultate u praksi. Više pročitajte u časopisu MedSpot
Kukci možda nisu prva stvar koja vam padne na pamet kada razmišljate o zdravoj prehrani. No, oni se itekako mogu uklopiti u obrazac pravilne prehrane kao održiv i hranjiv izvor energije. Kukci su tradicionalni izvor hrane u mnogim zemljama diljem svijeta, toliko da su dio prehrambene kulture u čak 80 posto zemalja svijeta.
Međutim, u zapadnim društvima ideja o jedenju kukaca, odnosno entomofagiji, dočekana je sa skepticizmom i odbojnošću. To se postupno mijenja kako ljudi počinju prepoznavati potencijal kukaca kao održiv izvor bjelančevina i ostalih hranjivih tvari. Sukladno tome i Sveučilište u Zagrebu provelo je istraživanje o nutritivnoj vrijednosti kukaca i njihovom potencijalu kao izvoru hrane. Brašno od kukaca (skakavaca, crva brašnara i kućnih zrikavaca) je Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) odobrila kao prehrambene proizvode pa su i u Hrvatskoj dopušteni za prodaju.
Uzgoj kukaca zahtijeva manje hrane, vode i zemlje od uzgoja tradicionalne stoke poput goveda, svinja i kokoši. Prema Organizaciji Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO), potrebno je 2000 puta manje vode za proizvodnju jednog kilograma bjelančevina kukaca, nego za proizvodnju jednog kilograma govedine. Osim toga, kukci proizvode manje emisija stakleničkih plinova od tradicionalne stoke, što ih čini ekološki prihvatljivijom opcijom.
Također, kukci se mogu uzgajati na organskim otpadnim proizvodima, kao što su ostaci povrća, čime se smanjuje količina otpada koji završava na odlagalištima. Budući da se danas u svijetu baca gotovo 1/3 sve proizvedene hrane, činjenica da se potencijalan izvor štete za okoliš može pretvoriti u vrijedan izvor prehrane, vrlo je značajna.
U svijetu se konzumira više od 1. 600 vrsta kukaca, a njihova nutritivna vrijednost varirat će ovisno o svakoj vrsti, razvojnoj fazi, načinu pripreme i hrani kojom se hrane.
Prosječno možemo reći da su kukci bogat izvor bjelančevina, vitamina i minerala, a uz to imaju nisku kaloričnu vrijednost, svega 120 kcal na 100 g. Sadrže sve esencijalne aminokiseline koje su potrebne ljudskom tijelu, što ih čini potpunim izvorom bjelančevina. Studija objavljena u časopisu PLoS One otkrila je da neke vrste kukaca, poput cvrčaka i skakavaca, imaju udio bjelančevina čak do 75%. S druge strane, crveno meso sadrži oko pola te vrijednosti, a piletina oko 27 g na 100 g.
Udio masti varira ovisno o vrsti od 10 – 33%. Uglavnom se sastoje od nezasićenih masnih kiselina poput omega-3 i omega-6 masnih kiselina koje su važne za očuvanje zdravlja srca. Osim bjelančevina i zdravih masti, kukci su bogati mineralima. Ističu se željezom, cinkom, kalcijem, bakrom, fosforom, magnezijem i manganom i vitaminima – A, vitaminimae B1, B2, B6, B12, C, D, E i K. Većina jestivih kukaca ima sličan udio željeza kao govedina.
Također, neki kukci poput cvrčaka sadrže hitin koji ima izražena protuupalna svojstva i prebiotički učinak, odnosno pomaže u promicanju rasta korisnih bakterija u crijevima.
Iako kukci u Hrvatskoj još nisu u masovnoj konzumaciji, raste interes za njihovim uključivanjem u modernu kuhinju. Neki restorani u Zagrebu i drugim gradovima počeli su eksperimentirati s upotrebom kukaca u jelima. Moguće je da će kukci u budućnosti postati sve češći dio hrvatske kulture prehrane.
Za početak počnite s proteinskim prahom kukaca kako bi otklonili vizualni aspekt i samim time i gađenje koje je ukorijenjeno u našu kulturu.
„Kad jedemo odrezak, ne zovemo ga „krava“ i više ne izgleda kao krava. Isto je s kukcima. Jedemo proteine kukaca, a ne cijele; nema nogu, krila ni antena. Jednom kada ljudi prijeđu tu početnu barijeru, više nije tako strašno jesti kukce“, navodi se na stranici RACV.
Evo nekoliko ideja kako uključiti proteinski prah kukaca u prehranu:
Za one malo hrabrije i odvažnije, nudimo i nekoliko ideja za obrok s cijelim kukcima: