Riječ „upala“ sve se više koristi u razgovorima o zdravlju, prehrani, stresu, umoru i imunitetu. Ponekad ju spominjemo kao objašnjenje za gotovo sve tegobe, od bolova do nadutosti, pa sve do iscrpljenosti i problema s kožom. Nadalje, upala ne predstavlja uvijek nešto loše. Upala je prirodan odgovor tijela na ozljedu, infekciju ili iritaciju. Dio je obrambenog mehanizma imunosnog sustava i važna za proces oporavka i cijeljenja tkiva. Drugim riječima, upala je način na koji se naš organizam štiti.
Problem nastaje kada upalni proces traje dulje nego što bi trebao, ponavlja se ili je povezan s drugim zdravstvenim stanjima. U tim situacijama upala se ne promatra kao samostalna dijagnoza, već kao mogući signal koji liječnik procjenjuje zajedno sa simptomima stanja, pregledom i laboratorijskim nalazima.
Upala je biološki proces kojim imunosni sustav reagira na bilo što što prepoznaje kao ozljedu, infekciju, iritaciju ili sve ostalo što ne pripada organizmu (npr. kemikalije). Upala je normalan i važan način na koji se tijelo liječi.
Primjerice, povišena temperatura pokazuje da upalni proces u našem organizmu ispravno funkcionira kada smo bolesni. Međutim, upala može naškoditi tijelu ako se pojavljauje u zdravim tkivima i/ili traje predugo.
Upale mogu biti akutne i kronične.
Akutna upala najčešće nastupa naglo i privremena je reakcija imunosnog sustava na iznenadnu ozljedu, bolest ili sl. Upalne i imunosne stanice putuju do mjesta ozljede ili infekcije kako bi uništile štetne tvari, započele proces zacjeljivanja i vratile bolesno tkivo u stanje ravnoteže.
Tipični simptomi akutne upale mogu biti:
Ovisno o stanju organizma, akutna upala obično traje od nekoliko sati do nekoliko dana te se nakon toga povlači.
Kronična upala nastaje kada tijelo nastavlja slati upalne stanice čak i kada stvarna opasnost više ne postoji. Za razliku od akutne, kronična upala može trajati mjesecima ili godinama.
Kod kronične upale, procesi koji inače štite organizam počinju štetiti vlastitim zdravim tkivima. Mogu postojati razdoblja poboljšanja i pogoršanja simptoma. Primjerice, reumatoidni artritis je stanje kod kojeg upalne stanice napadaju tkivo zglobova, što uzrokuje upalu koja se povremeno smiruje i ponovno vraća te s vremenom može ozbiljno naštetiti zglobove.
Kronična upala može započeti na isti način kao i akutna, ali postaje trajna ako tijelo ne uspije ukloniti uzrok upale ili ako imunosni sustav ostane aktivan iako stvarna prijetnja više ne postoji. U tom slučaju, umjesto zacijeljivanja, dolazi do postupnog oštećenja tkiva.
Na razvoj kronične upale mogu utjecati i nezdrave životne navike poput pušenja, loše prehrane, prekomjerne konzumacije alkohola, nedostatka tjelesne aktivnosti, stresa i debljanja.
Simptomi kronične upale često su manje uočljivi nego kod akutne upale, a mogu uključivati:
Kronična upala može se povezati s brojnim bolestima i stanjima poput:
Bolesti povezane s kroničnom upalom povezane su s više od polovice svih smrti u svijetu.
Izraz “upala u tijelu” često se koristi u popularnim tekstovima i na društvenim mrežama. Problem je što se ponekad koristi vrlo široko, gotovo kao objašnjenje za sve: umor, nadutost, bolove, loš san, promjene raspoloženja ili probleme s kožom.
No upala nije osjećaj, nego biološki proces. Osoba se može osjećati iscrpljeno ili “izvan ravnoteže” iz mnogo razloga, a to ne znači automatski da ima kroničnu upalu. Simptomi poput umora, bolova ili probavnih tegoba mogu imati različita objašnjenja, pa ih je važno promatrati u širem zdravstvenom kontekstu.
Zato je korisnije reći da određeni simptomi mogu biti razlog za liječničku procjenu, a ne da “sigurno znače upalu”.
Na upalne procese i opće zdravstveno stanje mogu utjecati brojni čimbenici. Neki od njih odnose se na svakodnevne navike, a neki na postojeća zdravstvena stanja. U javnozdravstvenom kontekstu često se spominju:
Ovdje je važno izbjeći pojednostavljenje. Nije precizno reći da, primjerice, stres ili određena hrana “uzrokuju upalu” kod svake osobe. Točnije je reći da način života, postojeće bolesti i opće zdravstveno stanje mogu biti povezani s upalnim procesima ili s većim opterećenjem organizma.
HZJZ u kontekstu preventivnih pregleda ističe važnost praćenja čimbenika rizika za kronične bolesti, uključujući povišene masnoće, povišen šećer u krvi, pušenje, povišen krvni tlak, tjelesnu neaktivnost i povećanu tjelesnu masu.
U određenim situacijama liječnik može preporučiti laboratorijske pretrage koje pomažu u procjeni postoji li u organizmu znak upalnog procesa. Jedan od najpoznatijih laboratorijskih pokazatelja je CRP, odnosno C-reaktivni protein.
CRP je protein koji proizvodi jetra, a njegova razina u krvi može porasti kao odgovor na upalu. CRP test može biti koristan kao pomoć u dijagnostici i praćenju različitih stanja povezanih s upalom kao što su:
U zdravih osoba, koncentracija CRP-a u krvi iznosi do 5 mg/L, te se više razine od navedene smatraju pod povišenom vrijednosti CRP-a.
Vrijednosti CRP-a NE mijenjaju se ovisno o životnoj dobi i spolu. Povećanje razine CRP-a nastaje već nakon 6-9 sati od početka infekcije, pri čemu najveću vrijednost doseže za 1-3 dana.
Povišeni CRP može biti znak upale, ali ne govori sam po sebi gdje se upala nalazi ni što je njezin uzrok. Zbog toga liječnik, ovisno o simptomima i nalazima, može preporučiti dodatne pretrage.
CRP može biti koristan pokazatelj, ali nije samostalna dijagnoza. Nalaz treba tumačiti zajedno s kliničkom slikom, anamnezom i drugim pretragama.
Iako ne možemo svaku zdravstvenu tegobu svesti na upalu, postoje navike koje općenito podržavaju zdravlje organizma i mogu pomoći u održavanju boljeg metaboličkog, imunološkog i općeg zdravstvenog stanja.
To uključuje:
Umjesto obećanja da će određena namirnica, dodatak prehrani ili “detoks” ukloniti upalu, sigurnije je govoriti o navikama koje dugoročno podržavaju zdravlje.
Povremeni umor, bolovi ili nelagoda ne znače automatski da postoji ozbiljan zdravstveni problem. Ipak, određeni simptomi zaslužuju liječničku procjenu, osobito ako traju, vraćaju se ili se pogoršavaju.
Liječniku se preporučuje javiti ako se pojave:
Takvi simptomi ne znače nužno da je riječ o kroničnoj upali, ali su razlog da se napravi stručna procjena.
Upala je prirodan obrambeni proces, kronična upala može biti dio šire zdravstvene slike, a laboratorijski nalazi poput CRP-a omogućuju procjenu, ali ne postavljaju dijagnozu sami po sebi.
Kada se upalni procesi spominju u kontekstu dugotrajnih, nejasnih ili ponavljajućih simptoma, važno je ne donositi zaključke na temelju internetskih savjeta. Izraz „upala u tijelu“ trebao bi se promatrati kao povod za bolje razumijevanje vlastitih simptoma, te po potrebi, razgovor s liječnikom.
Najbolji je pristup pratiti vlastito tijelo, njegovati navike koje podržavaju zdravlje i potražiti stručnu pomoć ako simptomi traju, mijenjaju se ili utječu na kvalitetu života poje
Već u antičkoj Grčkoj razmišljalo se o transfuziji krvi u svrhu spašavanja života. Krv su smatrali sinonimom za sam život te su promatrali cirkulaciju krvi. Već tada su razmatrali razliku između venske i arterijske krvi te dali prve pretpostavke o principima koagulacije. Trebalo je proći jako puno stoljeća da se moderna medicina upusti u transfuziju krvi. Prvi pokušaji bilježe se u 17. stoljeću. U zapadnom svijetu započinje se s eksperimentalnom transfuzijom krvi, prvo među životinjama a kasnije i među ljudima. Većina tih ljudskih transfuzija u počecima je završavala kobno. Tek u 20. stoljeću znanost je došla do odgovora zašto su te transfuzije bile neuspješne. No, otkrili su se i načini kako te postupke unaprijediti i učiniti uspješnima. Kako funkcionira darivanje krvi i transfuzija, objasnio je naš dr. Nikola:
Otkriveno je kako na površini naših crvenih krvnih stanica (eritrocita) nalaze specifične molekule, koje su potom kategorizirali u tri skupine: A, B i 0 skupinu molekula. Naše tijelo stvara i protutijela, no na skupine molekula koje nisu prisutne u našem tijelu. Primjerice, osobe s krvnom grupom A imaju anti B antitijela, a osobe s B skupinom, anti A protutijela. Zato osoba krvne grupe A ne može davati krv osobi krvne grupe B ili obrnuto. Poseban slučaj su osobe koje imaju i A i B skupinu molekula, odnosno AB krvnu grupu, te osobe koje nemaju te specifične skupine molekula na svojim eritrocitima pa za njih kažemo da su krvna skupina 0.
Dodatno, osim A i B skupina molekula, postoji i skupina Rh molekula, koje grupiramo u + i – skupinu. Kao i kod AB sustava, i kod Rh skupine molekula se proizvode antitijela na suprotnu skupinu molekula. Tako osobe s Rh- faktorom ne mogu davati ili primiti krv osobe s Rh + faktorom.
Zapravo, transfuzija krvi odnosi se na transfuziju nekog derivata krvi. Tako se može napraviti koncentrat crvenih krvnih stanica (eritrocita), koncentrat krvnih tjelešaca za zgrušavanje (trombocita) ili nekei od derivata krvne plazme.
Da bi osoba postala darivatelj, mora zadovoljiti određene kriterije. U Hrvatskoj treba ispuniti konkretne uvjete vezane uz:
Zadovoljavanje ovih kriterija osigurava sigurnost i učinkovitost u postupku darivanja krvi.
Osobe moraju biti starije od 18 godina da bi mogle darivati krv. Gornja dobna granica obično iznosi 65 godina. Minimalna tjelesna težina potrebna za darivanje krvi je 55 kilograma. Ovi kriteriji osmišljeni su kako bi se osiguralo da darivatelj ima dovoljno fizičke spremnosti za sigurno darivanje.
Krvni tlak darivatelja mora biti unutar normalnih granica, što znači da sistolički tlak treba biti između 100 i 180 mmHg, a dijastolički između 60 i 100 mmHg. Puls također mora biti u normalnom rasponu, odnosno između 50 i 100 otkucaja u minuti. Također, hemoglobin kod muškaraca treba iznositi 135 g/L, a kod žena 125 g/L.
Ove mjere opreza nužne su za minimalizaciju rizika za darivatelja i osiguranje kvalitete prikupljene krvi. Pružatelji zdravstvenih usluga provjeravaju ove parametre prije svake donacije.
Ovo je ključno kako bi se osiguralo da su darivatelji zdravi i sposobni za darivanje.
Prije darivanja krvi preporučuje se pojesti lagani obrok i unijeti dovoljnu količinu bezalkoholne tekućine. Potrebno je ponijeti osobnu iskaznicu ili putovnicu te zdravstvenu iskaznicu. Također, ako već imate Iskaznicu darivatelja krvi, ponesite je sa sobom kako bi se moglo evidentirati novo darivanje.
Kada se uzima krv, igla se ubode u venu na unutarnjoj strani lakta. Tijekom darivanja, koje traje oko 8 do 12 minuta, igla ostaje u veni. Nakon što se krv uzme, igla se izvadi, a na mjesto uboda stavlja se komadić vate i ruka se podigne kako bi se vena što prije zatvorila. Obično sve prođe bez problema i ostane samo sitna točkica na koži.
Ipak, kod oko 1 do 2% ljudi može se stvoriti lagana oteklina oko mjesta uboda, ponekad uz promjenu boje kože i osjećaj nelagode ili boli. To se može dogoditi ako je iglu bilo teže postaviti ili ako nije savršeno “sjela” u veni, pa je dio krvi iscurio u tkivo ispod kože.
Oteklina se može pojaviti i kasnije, ako vena nije potpuno zatvorena ili ako se ruka previše koristi odmah nakon darivanja. Iako nije opasna, oteklina može biti neugodna. Preporučuje se staviti oblog od alkohola i mirovati s rukom. Ako ne prođe za 2–3 dana, treba se javiti liječniku ili u transfuzijsku ustanovu.
Većina ljudi daruje krv bez ikakvih problema i organizam se brzo prilagodi na gubitak otprilike pola litre krvi. No, kod manjeg broja darivatelja (oko 3 do 5%) mogu se javiti nuspojave. One mogu nastupiti odmah ili nekoliko sati nakon darivanja. Najčešće su blage i uključuju osjećaj nelagode, vrtoglavicu, znojenje, bljedilo, mučninu ili laganu tjeskobu. U rijetkim slučajevima, mogu se javiti jače reakcije poput nesvjestice ili grčeva, i to kod 1 do 3% onih koji imaju nuspojave. Takve reakcije češće se događaju ako je osoba jako umorna, nije dovoljno spavala, nije jela prije darivanja ili je jako nervozna. U takvim situacijama tijelo se teže nosi s privremenim gubitkom krvi. Zato je važno prije darivanja dobro jesti, naspavati se i opustiti.
Osobe koje boluju od ozbiljnih bolesti srca i krvnih žila, autoimunih bolesti, zloćudnih bolesti, raznih kroničnih bolesti, zaraznih bolesti, kao i psihičkih i neuroloških bolesti, nisu potencijalni darivatelji krvi.
Također, određena rizična socijalna ponašanja mogu isključiti mogućnost darivanja. Primjeri uključuju:
Ova pravila stvorena su kako bi se osiguralo zdravlje i sigurnost kako darivatelja, tako i primatelja krvi.
Darivanje krvi je važno kako bi zalihe krvi u našim transfuzijskim i bolničkim centrima bio dostatan za sve kojima je transfuzija potrebna. Većina zdrave odrasle populacije može biti darivatelj krvi, a stanje zaliha krvi u svakom trenutku možete provjeriti na internetskoj stranici Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu.